Deradicalization

Atlantska inicijativa se od 2009. aktivno bavi istraživanjima, obukama te informiranjem stručne i šire javnosti o različitim sigurnosnim izazovima u Bosni i Hercegovini, uključujući izazove koje nose ekstremizam i radikalizacija. U cilju izgradnje znanja i jačanja preventivnih kapaciteta Atlantska inicijativa je projektom Smanjenje rizika i rehabilitacija–prevencija radikalizacije, koji podržava Norveška ambasada u Sarajevu, u 2018. godini pokrenula rad sa panelom stručnjaka koji rade u oblasti psihologije i psihoterapije, socijalnog rada, rehabilitacije u zatvorima te sigurnosti radi razmatranja na koji način djelovati u kontaktu i radu s radikaliziranim porodicama i pojedincima, ili onima koji su u riziku od radikalizacije.

U Evropi su praktičari s prve linije (profesionalci iz javnog sektora) identificirani kao ključna grupa koja može doprinijeti identificiranju pokazatelja radikalizacije i prevenciji rizika. Svoje djelovanje zasnivaju prvenstveno na međunarodnim konvencijama o ljudskim pravima, zatim relevantnim strategijama, zakonskoj regulativi države (pogotovo krivičnim zakonima) te etičkim kodeksima. Međutim, kako dosadašnja iskustva ukazuju, zaposlenici u javnom sektoru (frontline practitioners) u Bosni i Hercegovini nemaju uvijek potrebna znanja o ovom fenomenu koja bi im omogućila adekvatnu procjenu razine individualne osjetljivosti niti mogućnost da prikupe dodatne informacije (osim ponašanja i izgleda) da podrže svoju procjenu o kompleksnosti slučaja i njegovim glavnim uzrocima.

Shodno tome, podizanje svijesti, znanja i vještina ključno je prije nego što se implementira sistematski pristup praćenju i analizi rizika i preventivnim programima. Stručnjaci na panelu su iz vlastitog profesionalnog iskustva ponudili odgovore na pitanja poput: Kako pristupiti prevenciji radikalizacije, nasilnog i nenasilnog ekstremizma? Koje ciljne grupe su najizloženije radikalizaciji i kako ih klasificirati? Koji su znakovi/pokazatelji prepoznavanja procesa radikalizacije u domaćem i različitim pro-fesionalnim kontekstima? Koje su prepreke da se nakon prepoznavanja adekvatno reagira u našem lokalnom ili profesionalnom kontekstu? Šta su prepreke da se dođe do osoba u riziku, naprimjer žena koje trpe nasilje, navijača, radikaliziranih mladih, pripadnika paradžemata ili njihovih porodica? Koja znanja i mehanizmi su potrebni za uspješnu prevenciju i intervenciju? Kakva je podrška sistema? Osim toga, kroz rad, učesnici su istakli neke od glavnih problema s kojima se susreću u ostvarivanju kontakta i radu s osobama koje su radikalizirane ili su u vrlo visokom riziku od radikalizacije, a to su:

– Štura znanja o ranim znakovima radikalizacije, o pravilnom pristupanju ako pojedincu tako i njihovim porodicama/ zajednici, te o učinkovitim intervencijama;

– U radu se pristupa post festum – javni servisi poput centara za socijalni rad ili centara za mentalno zdravlje često postupaju tek po prijavama (kada nastane neki problem, npr. s djetetom u školi ili u slučajevima nasilja u porodici), ali ne idu ususret tim zajednicama i osobama s preventivnim intervencijama i uključivanjem pojedinaca i grupa u zajednicu;

Kada profesionalci i prepoznaju neke od znakova, kao što je naprimjer isključiv stav i zabrana roditelja da žensko dijete pohađa nastavu fizičkog odgoja iako je obavezna, ne znaju kako djelovati te u kojoj mjeri ih druge institucije sistema prate u realizaciji aktivnosti koje trebaju poduzeti. Tokom svoga rada panel se susreo s nizom izazova i dilema, ali u konačnici, i nakon dugotrajnih konsultacija, te kombinacije profesionalnog iskustva i međunarodnih znanja, panel je razvio OVAJ PRIRUČNIK čiji je cilj osnažiti stručnjake u radu s radikaliziranim porodicama i pojedincima ili onima koji su u riziku od radikalizacije kako bi mogli djelovati ka ciljevima prevencije i deradikalizacije. Panel je prepoznao niz dilema s kojima se susreće stručna zajednica u pružanju različitih oblika socijalne ili psihološke podrške osobama čiji stil života, narativi i odnos prema društvu značajno odudaraju od općeprihvaćenih demokratskih normi te principa poštivanja individualnih prava, a naročito prava žena. Istovremeno, na osnovu brojnih saznanja, panel je pošao od pretpostavke da stručnjaci u javnom sektoru u Bosni i Hercegovini do sada nisu educirani o ovim temama kako u svom stručnom obrazovanju tako ni tokom profesionalnih edukacija. Upravo zbog toga ovaj priručnik polazi od osnova kad je riječ o radikalizaciji, ali se dotiče i dubljeg razumijevanja ove problematike. Svi stručnjaci koji su učestvovali u razvijanju priručnika se u nekom obimu u svom radu bave ili psihoterapijom ili psihosocijalnim savjetovanjem.

Priručnik se u velikoj mjeri oslanja na teorije i iskustva psihologije, psihoterapije i socijalne psihologije, koja u kombinaciji s iskustvima stručnjaka iz oblasti sigurnosti daje multidisciplinarni okvir za razumijevanje radikalizacije i rizika od radikalizacije. I na kraju, ovaj priručnik ima svrhu i podizanje svijesti šireg kruga stručnjaka (osobe zadužene za provođenje zakona, političari, akademska zajednica, nastavnici) o kompleksnosti ovog fenomena.

Priručnik u prva dva poglavlja daje pregled problema radikalizacije, razjašnjava dileme oko definicija i razumijevanja pojmova, pojašnjava faktore ranjivosti i otpornosti, daje pregled pokazatelja radikalizacije, te upozoravajućih i visokorizičnih znakova. Priručnik u poglavlju tri teoretsko i istraživačko znanje prenosi u praktično i daje pregled individualnih i grupnih procesa radikalizacije. U četvrtom poglavlju priručnika date su preporuke i razrađenije strategije kako u direktnom kontaktu s porodicama i pojedincima adresirati ponašanja i porodične obrasce koji su utemeljeni na radikalnim narativima i shvatanjima.

PRIRUČNIK ZA STRUČNJAKE – Rad s pojedincima i porodicama koje su u riziku od radikalizacije ili su radikalizirane

Urednici/ce: Vlado Azinović i Majda Halilović

Autori/ce: Jelena Brkić Šmigoc, Mirela Mujagić, Srđan Šušnica, Indira Haračić-Nović, Aner Zuković

Recenzenti: prof. dr. Edina Bećirević, mr. Mirnes Kovač

Sadržaju su doprinijeli:

Advan Čatić, Ministarstvo odbrane BiH, KOid Centar za profesionalni razvoj Travnik

Emira Kohnić, Kazneno-popravni zavod poluotvorenog tipa Orašje

Fazila Klisura, Ministarstvo odbrane BiH, Centar za bazičnu obuku Pazarić

Hajrija Ibrišagić, Dom zdravlja Kantona Sarajevo, Centar za mentalno zdravlje

Halima Hadžikapetanović, Dom zdravlja Zenica, Centar za mentalno zdravlje

Lejla Glinac, Dom zdravlja Tuzla, Centar za mentalno zdravlje

Mirela Hadžić, Dom zdravlja Kantona Sarajevo, Centar za mentalno zdravlje

Mirjana Musić, Nevladina organizacija Žene ženama

Nedim Osmanović, Dom zdravlja Tuzla, Centar za mentalno zdravlje

Šejla Bećirović-Čehajić, Centar za socijalni rad Zenica

Tajana Šaković, Federalno ministarstvo unutrašnjih poslova

Tajib Babić, Dom zdravlja Zenica, Centar za mentalno zdravlje

Tanja Tankosić, Sud Bosne i Hercegovine

Elma Avdić, Medresa Visoko

Download Link:

https://atlantskainicijativa.org/wp-content/uploads/final-RAD-S-POJEDINCIMA-I-PORODICAMA-KOJE-SU-U-RIZIKU-OD-RADIKALIZACIJEILI-SU-RADIKALIZIRANE-%E2%80%93-Priru%C4%8Dnik-za-stru%C4%8Dnjake-WEB-version.pdf

(Eng. "Working with the families and friends of those at risk of radicalization or who are radicalized")

Das Buch leuchtet Aspekte der salafistischen Glaubenslehre, Ideologie und Bewegung und die von ihr gestellten Herausforderungen für Politik, Medien, Wissenschaft und Zivilgesellschaft aus. Es stellt Möglichkeiten des Umgangs mit ebendiesen Herausforderungen ebenso zur Diskussion wie die Zusammenhänge mit Phänomenen des Dschihadismus. Die Beiträge basieren auf Erkenntnissen eines vom Leibniz-Institut Hessische Stiftung Friedens- und Konfliktforschung (HSFK) koordinierten und vom Bundesministerium für Bildung und Forschung (BMBF) geförderten Forschungsverbunds mit dem Titel »Salafismus in Deutschland – Forschungsstand und Wissenstransfer«.

This article presents the first prospective sample of 450 French youngsters who tried to join ISIS between 2014 and 2016. They were followed during two years by a multi-disciplinary team, in the scope of a ministerial mission. Through a qualitative and quantitative way, we explored their micro and macro characteristics. We also cleared risk and protection factors that could facilitate their disengagement from violent extremism.

In the first part, the tool is presented as using socio-psychological variables: sociodemographic, individual and family characteristics, personal history before radicalization, family history, etc.
The results display that the contemporary “jihadist” speech reached many different individuals on the cultural and social level. On the other hand, similarities intersect on several variables: young age; migratory history leading to, not necessarily a cultural change but a social stigma; the existence of psychological vulnerabilities and notably an anterior traumatic event frequently not treated which led to a lowered level of life signification.

The results of the comparison between the “deradicalized” group (57% who grieved the utopia of the Divine law to handle a society), the “disengaged’’ (24% who broke up with their group and gave up the use of violence), and those who are still radicalized (20%), show that the failure concern youngsters who were in touch with leaders and who were trained to combat zones (7.5%).

About the majority of our sample who were arrested before their depart for the Iraqi- Syrian zone, the risks factors are mainly proximity variables: knowing a radicalized relative; being married to a radicalized; having indoctrinated someone through physical contact (and not by internet); knowing a relative who was incarcerated. The last risk factor relates to the engagement motive: individuals who were seeking for almightiness were harder to treat.

Protection factors appear as variables related to resiliency. We formulate the hypothesis that our psycho-educative team easily filled and repaired the radicalized’ psychological vulnerabilities manipulated by the recruiters (rather than the social vulnerabilities whose compensation requires more time). Thus, the “our successes” group show the following characteristics: having brutally lost one parent, having been followed for depression before radicalization, having been followed by a psychologist prior to radicalization, beneficiated a psycho-educative measure since the detection of radicalization; having been detected early (for minors and females).

A variable appears as a risk factor and a protection factor: “being issued from an Arab Muslim family” appears as a positive variable of becoming to disengage from violence (disengagement). But it appears as a negative variable of becoming to grieve the utopia of a regenerated world with Divine law (deradicalization).

Then, we postulate that the 24% of disengaged, even though they are counted by authorities as “successes” in so far as they gave up violence and their group, are only a relative success. Indeed, they could join another group that would have the same goal (to institute a “real Muslim country) and that could pretend they do not apply violence.

We are aware of the limit of this study, which shows a bias since the sample is composed by families who had enough trust in the State to notify their relative to the police authorities through the Green line. There is also an over-representation of middle classes and of female radicalized individuals. But we believe that these results can help guiding prevention and exit of radicalization policies.

Published by:
Kosovar Centre for Security Studies (KCSS)
Title:
Reintegration of returning foreign fighters: what approach best suits Kosovo?
Author:
Arife Muji
Date:
04 May 2017
As in many other countries of the world, Kosovo is also challenged by the phenomenon of violent extremism. Special challenge poses the returning foreign fighters in Kosovo, as well as individuals who have not participated in foreign wars but are considered to be affected by this phenomenon. In response to this phenomenon, this report incorporates rehabilitation and re-socialization programs for this category of individuals who must be subject to their return to society.
Since Kosovo has no experience with dealing with returned foreign fighters, especially with programs aimed at the rehabilitation and reintegration of radicalized persons, this document fits into several models and experiences that have been adopted by some states. This report analysis models of the three study cases from: Germany, Danmark and Saudi Arabia. By analyzing such models, KCSS offers and alternative programme separated in three phases: Rehabilitation, reintegration and post-prison phase.

This study examines early intervention against individual radicalization. The data originate from interviews with young Muslims in Norway who had experienced interventions related to their own radicalization, or engaged in or witnessed interventions directed at a radicalized peer or relative. We find that informal interventions by family and friends were most prevalent in the data and played the most decisive role in interrupting radicalization, while police interventions were less common and had mixed results. Interventions by family or peers often came early in the radicalization process, were employed by trusted "insiders", and took place as part of everyday life, thus having less detrimental consequences for radicalized individuals. We finally discuss the challenges of combining interventions by family members and friends with involvements from the police and security service.