The Book of Daniel in the Breviary of Vid of Omišalj

2011

2018

DARUVAR U DJELU JÁNA ČAPLOVIČA "SLAVONIJA I DIO HRVATSKE" Sažetak: U radu se uz uvod u biografiju slovačkog etnografa i publiciste Jána Čaploviča donosi u prijevodu na hrvatski jezik jedno poglavlja iz njegovog kapitalnog djela "Slavonija i dio Hrvatske", I-II., Pešta, 1819. koje govori o daruvarskom kraju.

Slovo, 2020

Odlomak glagoljskoga brevijara o svetoj Apoloniji (LondAp) stoljećima je služio kao uvez korica tiskanoj knjizi De Medendis Febribus ars medica (1526.) autora Antonija Alta ab Altomarija, napuljskoga liječnika i filozofa. U središte pažnje znanstvene i šire javnosti došao je tek nakon aukcije održane u Londonu 2017. g. Provedeno znanstveno istraživanje za cilj ima paleografski i jezično obraditi ovaj dosad neobjavljivani materijal. Na sadržajnom planu, ali i prilikom samih transliteracija teksta, provedena je usporedba s latinskom inačicom legende. Paleografska analiza temelji se na usporedbi s Drugim beramskim brevijarom, dosad paleografski najtemeljitije opisanim liturgijskim glagoljskim kodeksom XV. stoljeća, a u fokusu je posebnost metodologije: intenzivan paleografski i jezični opis malenoga korpusa vrlo raznolikoga i nestabiliziranoga individualnog rukopisa.

2020

Dubravko Jelčić, istaknuti povjesničar hrvatske književnosti, tijekom dugogodišnjeg rada otkrivao je i svoju umjetničku stranu. Autorsko traženje započinje još u mladosti i po tome nije poseban. Profesionalna raznovrsnost prisutna je još kod nekih povjesničara hrvatske književnosti, npr. Antuna Barca i Slavka Ježića. U ovom radu istražit će se Jelčićevo eksperimentiranje od mladenačkih stihova preko dnevničke proze, publicistike i romana.Dubravko Jelčić, a prominent historian of Croatian literature, also discovered his artistic side during many years of his work. His auctorial search began in his youth and has not been very remarkable. Professional diversity is also present in some historians of Croatian literature, such as Antun Barac and Slavko Ježić. This paper will explore Jelčić’s experimentation from youthful verses through diary prose, journalism to novel

1999

2012

Faksimilni pretisak jedinoga očuvanoga primjerka toga zadnjega u nizu od šest dosad poznatih glagoljskih bisera Kožičićeve tiskare u Rijeci objavljen 2009. godine napokon je to izdanje "vratio" in situ i učinio ga dostupnim široj znanstvenoj i kulturnoj javnosti. Osobito je tomu tako i stoga što je uz faksimilni pretisak objavljena i transkripcija glagoljskoga teksta s uvodom i rječnikom, sve iz pera akademkinje Anice Nazor, eminentne proučavateljice i promicateljice Kožičićeva glagoljskoga opusa. U uvodu koji prethodi latiničnoj transkripciji glagoljskoga teksta autorica piše i o jeziku toga Kožičićeva djela te ističe da je on "snažno prožet crkvenoslavenizmima". Na tragu dosad učinjenoga, i motivirano time, u središtu su pozornosti ovoga rada upravo jezične značajke djela "Od bitija redovničkoga knjižice", a naglasak je na odabranim fonološkim, morfološkim i leksičkim značajkama. Pritom se jezične značajke toga djela promatraju i u odnosu na druga Kožičićeva izdanja te u kontekstu dosadašnjih spoznaja o njegovoj književnojezičnoj koncepciji, ponajprije glede odnosa prema crkvenoslavenskoj i hrvatskoj jezičnoj normi. Rezultati provedene analize potvrđuju "Od bitija redovničkoga knjižice" kao još jedan rezultat Kožičićeve prethodno očito temeljito postavljene književnojezične koncepcije koja podrazumijeva i uređen suodnos crkvenoslavenskih i starohrvatskih jezičnih značajki.

2016

U radu se utvrđuju utjecaji antičkih pjesnika na prijevod Homerova epa Odiseje iz pera hrvatskog isusovca Bernarda Džamanjića, nastao krajem 18. st. Sažeto je prikazan kontekst u kojem Džamanjić stvara te mjesto ovog prijevoda u njegovom opusu. Uz pomoć zbirki tekstova CroALa, Musisque Deoque i Poeti d'Italia pokušale smo utvrditi prisutnost citata iz djela antičkih autora u tekstovima, te odrediti koji su antički pisci izvršili najveći utjecaj na Džamanjića u oblikovanju latinskih stihova, pri čemu je kao glavni izvor služila zbirka Musisque Deoque, dok su CroALa i Poeti d'Italia služile za dodatnu provjeru izvora. S obzirom na isusovačko obrazovanje i rimski neoklasicistički krug u kojem se kretao, u Džamanjićevu prijevodu Homera očekivan je utjecaj rimske epike, ponajprije Vergilija.

Obnovljeni život : časopis za filozofiju i religijske znanosti, 2013

Suvremeno društvo pokazuje uvelike opravdan trend napuštanja i osude svake pojave nasilja koje danas jednostavno nije prihvatljivo. Ovaj rad propitkuje odnos kršćanstva prema onome nasilju koje je sadržano na svetopisamskim stranicama te predstavlja jedan smjer unutar teološkoga promišljanja koji još nije dovoljno poznat u hrvatskome teološkom podneblju. Prvi se dio rada bavi pitanjem nasilja u Bibliji, s posebnim osvrtom na suvremeno shvaćanje toga nasilja te predstavljanjem nekih pomalo novih načina čitanja Biblije. Prvenstveno, analiza se odnosi na čitanje francuskoga antropologa Renéa Girarda. U drugome dijelu rad ukratko predstavlja projekt dramatske teologije isusovca Raymunda Schwagera. Dramatska teologija čita povijest spasenja kao dramu kojoj je autor Bog, ali čiji likovi imaju izvjesnu dozu autonomije. Vrhunac te drame, kao i ključ kojim se ona ispravno čita u cijelosti, jest događaj Isusa Krista.

The paper shows the results of an analyses of anthroponymic resources kept in the registers of the Catholic parish Miholjac in the 18 th century. Clear references are made into the frequency of assigning individual personal names to male and female children, to the most frequently assigned male and female names. The analysis indicates a relatively limited name corpus and an expressed name entropy during the whole observed period. All the names in the parish baptismal registers were recorded in the contemporary official language, Latin; all of them were Christian names.

Knowledge International Journal, 2019

To link the themes of late epochs in literature in this region, which are at enormous historical discrepancy with the continuity of the expected sequence of dominant epochs and authors, (from romanticism, through realism and naturalism, to symbolism and expressionism, very important directions for the development of contemporary art), it required a very broad knowledge of all that was going on in European and world business. Miroslav Krleža (1893-1981) did not have many choices regarding his local predecessors as creators, but he carefully selected European role models as contemporaries, while following developments in world literature. It is this "disorder" in the order of literary directions that occurs in the overall creation of this author that will characterize him as a great artist in the written word, who does not slave by constraints but creates by intuition, but inserts in the text his own reproduction of the problems that surround him and which are current. Krleža had to systematically select models and, in his artistic background, offer texts that mate with the most representative works from this period, which in their final form were completely followed by avant-garde aspirations in literary creation. The desperation of the fate of a nation whose fate is marked by tragic events and whose future is a vain hope of a past without desires and needs, has opened, to this great writer, new avenues for creation. Reality is both experienced and portrayed in a whole new way, the writer tends to enter the consciousness of man and come to terms with his intimacy. His characters go beyond stereotypes and classifications. They clash and fight within their urges and aspirations for a more harmonious future, and give the work its undivided human significance, "The Black Word" is a normal, ordinary word for Krleža, as well as for many modern European writers, especially those who treat war-related subjects for, to express the horror of war is to be brutal, strong, with unveiled elements of dread. Each new event or appearance of a new personality predisposes a form that is skillfully incorporated into an exhibition of unusually combined and desperately credible black paintings and representations. Krable's works last through epochs, because they are predisposed by the constant of tragedy and suffering, both of man as an individual and of humanity. Within stylistic diversity, Krleža's thought developed and identified with events that she described herself. The universality of themes and motives of his works that last through epochs is recognizable in different human destinies, determined by the category of existence through suffering, fear and eternal uncertainty.

Anali Zavoda Za Povijesne Znanosti Hrvatske Akademije Znanosti I Umjetnosti U Dubrovniku, 2011

SAŽETAK: Na temelju zapisa Kaznenog suda, poslovnih knjiga Hospitala milo srđa i drugih izvora koji se čuvaju u Državnom arhivu u Dubrovniku rekonstru iraju se okolnosti života i smrti jednog štićenika dubrovačkog nahodišta. Na silna smrt i proces koji je uslijedio stavljaju se u kontekst obiteljskog nasilja i demografskih prilika u desetljeću neposredno nakon velikog potresa. Razmatra se odnos dojilja i povjerenih im nahoda te odnos vlasti prema zločinu počinjenu nad pripadnikom jedne marginalne skupine. Uvod Poniranje u prošlost izazovan je pothvat, osobito kada se radi o istraživanju djece koja se "rijetko vide i čuju u izvorima pa su za povjesničare najopskurnija društvena skupina". 1 Za Nikolu, dvije su tragične okolnosti učinile pisani trag njegova postojanja dubljim i trajnijim: prvo što je bio napušten i drugo što je svoj kratki život skončao nasilnom smrću. Matične knjige, koje su inače prvorazredni izvor za proučavanje povijesti stanovništva, osobito onih slojeva i pojedinaca koji svojim marginalnim društvenim položajem izmiču notarskim zapisima jer, primjerice, ništa nemaju i ništa ne nasljeđuju ili pak spadaju u onu većinu koja nikada nije zabilježena u spisima kriminalnih sudova, o dječačiću Rina Kralj-Brassard, asistentica u Zavodu za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku. Adresa: Zavod za povijesne znanosti HAZU,

Kroz prostor i vrijeme: Zbornik u čast Miri Menac-Mihalić, 2021

Based on his two works Jeka planine (1767) and Aždaja sedmoglava (1768) secular priest Vid Došen (1719 or 1720–1778) is in Croatian literary historiography attributed as a religious and enlightenment writer. In Jeka planine Došen defends Matija Antun Relković after the first issue of Satire iliti divji čovik (Dresden, 1762). The main interest of this work is focused on Došen’s sharp critique of the legendary in Jeka planine, in which we recognize his enlightenment motivation, but also a continuation of a long tradition of Catholic renewal from the previous century. Svjetovni svećenik Vid Došen (1719. ili 1720–1778) u hrvatskoj je književnoj historiografiji, na temelju svojih dvaju djela Jeka planine (1767) i Aždaja sedmoglava (1768), atribuiran kao vjerski i prosvjetiteljski pisac. Jeka planine Došenova je obrana Matije Antuna Relkovića nakon prvoga izdanja Satira iliti divjeg čovika (Dresden, 1762). Središnji je interes ovoga rada usmjeren na Došenovu oštru kritiku predajnoga u Jeci planine u čemu se prepoznaje njegovo prosvjetiteljsko djelovanje, ali ujedno i nastavljanje na dugu tradiciju djela katoličke obnove iz prethodnoga stoljeća.

1999

Diacovensia, 2017

Prva Petrova poslanica u perikopi 1 Pt 2, 4-10, govoreći o Kristu, kamenu ugaonom, te o narodu Božjem, ovdje nazvanom kraljevskim svećenstvom, očituje specifičnu petrovsku ekleziološku sliku. Do ekleziološki relevantnih rezultata u ovom se radu došlo egzegetskom analizom koristeći se pritom tehnikom hermeneutike Staroga zavjeta u Novom zavjetu, egzegetskom analizom s kontekstualizacijom važnijih motiva prisutnih u perikopi i daljnjom egzegetskom i biblijsko-teološkom analizom oslonjenom na literaturu bibličara egzegeta koji su komentirali tu perikopu. Značajni motivi koji se nalaze u perikopi posjeduju ne samo novozavjetni kontekst s kristološkim ili ekleziološkim značenjem i implikacijama već imaju i svoju starozavjetnu pozadinu, kontekst i semantiku. Motiv kraljevskoga svećenstva koji u toj perikopi ukazuje na cijeli narod Božji, na kršćane vjernike, dakle na cijelu Ekklesiu, u događajima reformacije 16. stoljeća pogrješno se tumači (osobito redak 1 Pt 2, 9 perikope) dovodeći do t...

Croatica Christiana Periodica, 2000