Rasprava: DISKURZIVNE TEORIJE I PITANJE EUROPSKOG IDENTITETA

Filozofska istraživanja, 2012

Zajedničko polje identiteta i razlike: spekulativna i socijalna teorija Sažetak Ovaj rad želi u dilemama s kojima se suočavaju suvremene društvene znanosti pri nastojanju artikuliranja koncepcije kolektivnog identiteta prepoznati motive mišljenja identiteta koje je već iskušavala spekulativna filozofska tradicija. Čini se da jednim zaobilaznim i tako reći »empirijskim« putem prve ponavljaju paradokse potonje: udarajući na samu granicu diskurzivnog poimanja identiteta, svjedoče o unutrašnjoj proturječnosti i, istovremeno, neophodnosti njegovog instaliranja. Oba pristupa ustanovljuju neizbježnu »dijalektičku« suigru identiteta i razlike, koji se, čak i u svojim radikalnim samoafirmacijama, međusobno podrazumijevaju, konstituiraju i podržavaju. Upitno, međutim, (p)ostaje koliko je takva njihova »apstraktna« strukturalna su-upućenost operativna, kao i je li moguće misliti mimo ili preko nje. Ključne riječi identitet, razlika, društvene znanosti, politika identiteta, filozofija razlike Novo i najnovije vrijeme 'Identitet' je devedesetih godina prošlog stoljeća postao jednim od pojmova koji daju okvir intelektualnim debatama. Sociolozi, antropolozi, politolozi, psiholozi, geografi, povjesničari, filozofi, čini se da svi imaju, i to u različitim diskursima, nešto o njemu reći: od diskusija o njegovoj konstitutivnosti za modernu do njegovih postmodernih osporavanja, od različitih pokušaja feminizma da dekonstruira rodne konvencije društva do zbrke oko uskrsnuća nacionalizma i etniciteta kao značajnih političkih snaga. I uopće više nije riječ o nekakvom factum brutum koji bi se zvao 'identitet': govori se o njegovoj promjeni-o nastajanju novih identiteta, o renesansi starih, o transformaciji postojećih-o čitavoj »politici identiteta«. I ne govore, najzad, samo intelektualci, nego i novinari i političari, pisci i pravnici, stručnjaci za tržište, potrošnju i oglašavanje. 1

ARHE, 2017

U prvom delu rada autor u okviru ranog romantičarskog pokreta prikazuje prva tumačenja klasičnih umetničkih dela, koja naglašavaju da klasična dela više ne bismo smeli da posmatramo kao najbolja umetnička postignuća, nego pre kao nesavremene doprinose koji nanose štetu izvorno novim umetničkim oblicima. Osnovna namera romantičarskog osporavanja onih dela koja su prihvaćena kao egzemplarna bila je da skrenu posebnu pažnju na epohalne promene suštinskog karaktera umetnosti. Dok klasična dela odlikuje stabilnost, zaokruženost, potpunost, u doba nastanka ranog romantizma favorizuju se dela u kojima dominiraju napetost, nedovršenost, fragmentarnost. Drugi deo članka posvećen je transformaciji pojma tradicije nakon što su nasleđeni klasični obrasci izgubili svoju nekadašnju ulogu kao regulativni i normativni principi umetnosti. Pojam „postklasične“ tradicije ispitivan je u nameri da se prikažu motivi zbog kojih se i u slučaju fenomenologije i kod ranih avangardi može govoriti o antiklasič...

2001

2013

Suvremena lingvistika, 2021

Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu jaculig@ff zg.hr »Kad kokoš pomisli da je labud«: gradba diskursa putem dihotomizacije Rad predstavlja primjer analize gradbe diskursa na društvenim mrežama putem parova leksema koji u tom diskursu nose suprotna značenja. Diskurs koji se ovdje analizira izgrađen je oko situacije u kojoj je bivša predsjednica Republike Hrvatske, Kolinda Grabar Kitarović, uspinjanjem na pozornicu Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu nakon predstave Labuđe jezero izazvala negodovanje dijela javnosti, što je dovelo do uporabe novih i kontekstno uvjetovanih parova leksema suprotnih značenja. Leksemi kokoš i labud u kontekstu ovoga diskursa poslužili su kao podloga za razvoj daljnje komunikacije njegovih sudionika koju odlikuje dihotomizacija pojmovnoga znanja kao odraza konteksta situacije, ali i konteksta kulture (Žic Fuchs 1991) u kojoj se diskurs razvio. Razumijevanjem antonimije u širemu smislu (Jones et al. 2012) kao značenjskoga odnosa koji izvire iz suprotstavljanja pojmova s obzirom na njihove stvarne ili prividne karakteristike, možemo objasniti kako i zašto su leksemi kokoš i labud, ali i drugi leksemi uporabljeni kao antonimi u predmetnome diskursu, dovedeni u odnos suprotnosti, iako nisu standardno ni konvencionalno primjer antonimije (Jeff ries 2010, Jones 2002, Murphy 2003). Putem takvih parova leksema sudionici diskursa mogu uputiti snažne društveno relevantne poruke. Budući da je predmetni diskurs izrazito kulturološki specifi čan, analiziran je s obzirom na pripadajuće mu pojmovne domene koje predstavljaju pozadinsko znanje njegovih sudionika (Sharifi an 2011), ili makro-kontekst (Van Dijk 2009). Taj makro-kontekst potom služi za gradbu mikro-konteksta (Van Dijk 2009) putem dihotomizacije pojmova, odnosno leksema koji uobičajeno ne predstavljaju antonimiju (Jones et al. 2012). Ovakav primjer može nam približiti važnost odnosa suprotnosti u svakodnevnom diskursu, ali i njihov značaj u strukturi pojmovnoga sustava. Spoznaja da se čak i nekonvencionalizirani parovi leksema mogu dovesti u odnos suprotnosti ukoliko gradba diskursa to zahtijeva ide u prilog tezi da je antonimija u širemu smislu fl eksibilan i kreativan značenjski odnos koji bi mogao rasvijetliti neke spone između jezika i uma.

Magistra Iadertina, 2012

Rad se bavi ulogom sveučilišta u regionalnom razvoju u kontekstu europskih integracija, s posebnim naglaskom na važnost obrazovanja za interdisciplinarno područje kulture i turizma kao strateških razvojnih odrednica regija koje svoju međunarodnu konkurentnost temelje na jedinstvenim i visokovrijednim kulturnim resursima i očuvanoj prirodnoj baštini. Sveučilišta su institucije koje imaju ključnu ulogu u promicanju znanja, očuvanju kulturnog identiteta, interkulturalnoj komunikaciji i razvoju europske zajednice naroda: ona istovremeno njeguju temeljne europske vrijednosti i kulturu te potiču uravnoteženi razvoj, uz uvažavanje različitosti kultura i jezika. U uvjetima globalizacije i novih oblika regionalnog povezivanja, sveučilišta se pozicioniraju kao regionalni centri znanstvene i istraživačke izvrsnosti, čuvari i promicatelji intelektualne i znanstvene baštine, kreatori održivog razvoja i mostovi prema drugim kulturama. Ponuda studijskih programa trebala bi pritom pratiti i usklađivati globalne trendove s lokalnim potrebama, imajući u vidu kompetencije potrebne za rad i život u širem europskom i svjetskom okruženju. Obrazovanje za kulturu i turizam u tom se kontekstu pozicionira kao ključni interdisciplinarni profil, koji osposobljava stručnjake za komuniciranje i poslovanje u multikulturnom svijetu. U radu su prikazani rezultati istraživanja stavova studenata, nastavnika i stručnjaka o potrebi osnivanja diplomskog studija Kulture i turizma na Sveučilištu Jurja Dobrile u Puli.

Sociology

According to Giddens, the modern self is bewildered by the growing variety of possible identities on offer. In the transitional period Balkan countries are currently facing, we can observe a dynamic interplay of traditional and new identities. Traditional identities on one hand change under the pressure of new ones, and on the other put up certain resistance to possible changes. In this paper the authors present a comparative analysis of identification and identities in Serbia, Bulgaria and Macedonia, based on the findings of empirical research. By establishing similarities and differences between identity dynamics in these countries, it becomes possible to account for identity trends in them. In a separate section, family value orientations are examined as cultural frames of reference of identity constructions. Their analytical deconstruction is accomplished through the prism of relatively structured gender relations and a particular, " desired " pattern of family values....

2019

MEĐUNARODNA ZNANSTVENA KONFERENCIJA “DOSEZI, STANJE I PERSPEKTIVE – NASLJEDNO PRAVO U EUROPSKOJ UNIJI”, 26. LISTOPADA 2018

2014

Izraz "stil" (stylos, stilus) ima porijeklo u grĉkome i latinskom jeziku a znaĉi drţalo, pisaljka, tj. alat kojim se nekada pisalo na voštanim tablicama. Moţe ukazivati kako na idejni sadrţaj djela, pogled na svijet umjetnika, obiĉaj, naviku i ponašanje, tako i na oblik izraţaja neke mislene, osjećajne, voljne ili opaţajne situacije, profinjenost, otmjenost, pokret . Rekli bismo, stil je način ljudskoga otiskivanja u svjetovima (univerzumu) života. Pojam "stil" u psiholgiju je prema Sternbergu i Zhangovoj (2005), prvi uveo Gordon V. Alllport 1937. godine u svome djelu "Liĉnost: psihološka interpretacija". U traganju za odgovorima na pitanja što, zašto i kako jesmo, Allport i kasnije, u svojoj briljantnoj studiji "Sklop i razvoj liĉnosti" (1961) upućuje kako odgovori na ova pitanja neizostavno ukazuju i na postojanje psihološog konstrukta 1 -stila, kojega ne iscrpljuju koncepti, dimenzije, domeni i karakteristike ljudskih sposobnosti i liĉnosti. Prema priznanju samoga Allporta (1961) koncept "stil" je teško definirati, što svakako potkrepljuje ĉinjenica raznolikosti temeljnih pojmova kojima razliĉiti autori 2 nastoje definirati i operacionalizirati ovaj psihološki konstrukt. Tako je stil (a) ustaljen, individualni, razliĉit, dosljedan, trajan ili relativno trajan, svojstven, karakteristiĉan; (b) naĉin, osobitost, svojstvo, preferencija, sloţaj, pravac, pristup; (c) saznavanja, opaţanja, mišljenja, uĉenja i školskoga uĉenja, rješavanja problema, ţivljenja, funkcionisanja, spoznavanja, pojmovnoga organiziranja, postupanja, percipiranja, primanja i pohranjivanja (informacija), sistematiziranja, ispoljavanja (sebe) reprezentiranja i interpretiranja (svijeta). Allport (1991) odreĊuje stil kao način kako ljudi žive u svijetu, što je svakako semantiĉki široko ali i psihološko-psihometrijski intrigantno i inspirativno: Ako ţelimo da stvarno upoznamo neko lice nije dovoljno da znamo rezultate njegovog uspeha u testovima liĉnosti, niti da znamo istoriju njegove prošlosti, ni ono što bi to lice moglo da kaţe u jednom intervjuu. Razumevanje zahteva da ga obuhvatimo celo kao jedno jedinstveno biće u njegovom svetu. To je velika istina kojoj nas uĉi egzistencijalizam. U tome je i umetnost dramatiĉara, romanopisca i biografa. UporeĊen sa ovim umetnicima psiholog se loše snalazi pokušavajući da nam kaţe kako ĉovek gleda na svoj svet i pruţa nam sliku njegovih proceptivnih upućenosti. Pa ipak, svi mi, ukljuĉujući i psihologa, razvijamo izvesnu veštinu razumevanja kognitivnih stilova drugih ljudi. Mi znamo kako naši prijatelji misle i kako će njihove glavne vrednosti i orijentacije obojiti njihove sudove i njihovo ponašanje. Njihovi kognitivni stilovi su njihov odreĊeni naĉin kako oni ţive u svetu.(str.189) 1 U psihologiji (hipotetiĉki) konstrukti predstavljaju srednji ĉlan S -O -R formule. Više u: .

Društvena istraživanja : časopis za opća društvena pitanja, 1996