Kome i kada je napisana Poslanica Galaćanima?

Biblijski pogledi, 2012

predaje Pavlove poslanice na Adventističkom teološkom visokom učilištu u Maruševcu SAŽETAK Poslanica Galaćanima kao sudbena retorika Kakvim se književnim sastavom 1 Pavao poslužio u poslanici Galaćanima i u kojoj mjeri ovaj književni oblik određuje značenje samog teksta? Čini se da je lako prepoznati neki tekst kao poeziju, dramu, prozu, pismo, poslanicu, govor i slično. Svi ti književni oblici došli su do nas preko drevnih klasičnih pisaca i retoričara, 2 i uglavnom se koriste i danas. Međutim, u kojoj mjeri književni oblik utječe na samo značenje teksta? Može li hermeneutički pristup tekstu biti prepreka za njegovo razumijevanje? U ovom članku pozabavit ćemo se implikacijama i izazovima koje retorička analiza može nametnuti razumijevanju teksta. To ćemo prikazati kratkim razmatranjem teksta u Galaćanima 1,6 i razumijevanjem izraza thaumazo (čudim se). Uz to spomenut ćemo neke opasnosti pretjerane uporabe retoričke/tekstualne analize i ukazati na mnogo prirodniji književni sastav Poslanice Galaćanima.

1993

Tko su bili Galaćani? S povijesnog stajališta identitet Galaćana jedno je od najsloženijih pitanja u svezi s poslanicom Galaćanima. Odnosi li se ime "Galaćani" na etničke Galaćane koji su se nastanili na sjeveru Male Azije ili na stanovnike rimske provincije Galacije koja je osim sjevernih uključivala i južne dijelove Male Azije? Odgovori na ova pitanja ne doprinose samo potpunijoj egzegezi poslanice već nam pružaju i dragocjene činjenice o ranokršćanskoj povijesti. Sva ova pitanja predmetom su opširnih znanstvenih debata. Autor razmatra osnovne povijesne i egzegetske argumente koji se navode kod obiju hipoteza. Očito je da dokazni materijal nije apsolutno konkluzivan. Jedna i druga opcija ima svojih jakih i slabih strana. Međutim, čini se da je lakše riješiti poteškoće na koje nailazimo u južnogalacijskoj hipotezi, stoga težište dokaznog materijala se nalazi na južnogalacijskoj hipotezi. Sjevemogalacijska hipoteza upućuje na kasniji datum pisanja Poslanice Galaćanima jer su prema ovoj tvrdnji kršćanske crkve osnovane na Pavlovom drugom misijskom putovanju 49-50.godine. Prema južnogalacijskoj hipotezi Poslanica Galaćanima je mogla biti napisana ranije jer su Pavao i Bamaba osnovali crkve u Antiohiji, Listri, Ikoniju i Derbi između 45. i 47. godine. Na osnovi navedenih argumenata autor smatra opravdanim zaključiti da je Pavao napisao Poslanicu Galaćanima u Antiohiji Sirijskoj nakon prvog misijskog putovanja s Bamabom, prije Jeruzalemskog koncila i prije drugog misijskog putovanja na kojem su Pavla pratili Sila i Timotej. Tko su bili kršćanski vjernici u Galaciji kojima apostol Pavao piše jednu od svojih prvih poslanica? Odnosi Ii se ime "Galaćani" na etničke Galaćane koji su se nastanili na sjeveru Male Azije ili na stanovnike rimske provincije Galacije koja je osim sjevernih uključivala i južne dijelove Male Azije? S povijesnog stajališta identitet Galaćana jedno je * Dr. Dragutin Matak je doktorirao na Andrevs Universityju u Sjedinjenim Američkim Državama, a sada je dekan Adventističkog teološkog fakulteta u Maruševcu.

Slovo, 2020

Odlomak glagoljskoga brevijara o svetoj Apoloniji (LondAp) stoljećima je služio kao uvez korica tiskanoj knjizi De Medendis Febribus ars medica (1526.) autora Antonija Alta ab Altomarija, napuljskoga liječnika i filozofa. U središte pažnje znanstvene i šire javnosti došao je tek nakon aukcije održane u Londonu 2017. g. Provedeno znanstveno istraživanje za cilj ima paleografski i jezično obraditi ovaj dosad neobjavljivani materijal. Na sadržajnom planu, ali i prilikom samih transliteracija teksta, provedena je usporedba s latinskom inačicom legende. Paleografska analiza temelji se na usporedbi s Drugim beramskim brevijarom, dosad paleografski najtemeljitije opisanim liturgijskim glagoljskim kodeksom XV. stoljeća, a u fokusu je posebnost metodologije: intenzivan paleografski i jezični opis malenoga korpusa vrlo raznolikoga i nestabiliziranoga individualnog rukopisa.

Slovo, 2020

Odlomak glagoljskoga brevijara o svetoj Apoloniji (LondAp) stoljećima je služio kao uvez korica tiskanoj knjizi De Medendis Febribus ars medica (1526.) autora Antonija Alta ab Altomarija, napuljskoga liječnika i filozofa. U središte pažnje znanstvene i šire javnosti došao je tek nakon aukcije održane u Londonu 2017. g. Provedeno znanstveno istraživanje za cilj ima paleografski i jezično obraditi ovaj dosad neobjavljivani materijal. Na sadržajnom planu, ali i prilikom samih transliteracija teksta, provedena je usporedba s latinskom inačicom legende. Paleografska analiza temelji se na usporedbi s Drugim beramskim brevijarom, dosad paleografski najtemeljitije opisanim liturgijskim glagoljskim kodeksom XV. stoljeća, a u fokusu je posebnost metodologije: intenzivan paleografski i jezični opis malenoga korpusa vrlo raznolikoga i nestabiliziranoga individualnog rukopisa. This single large leaf of a monumental Croatian breviary with part of the reading for the Feast of St. Apollonia served for centuries as a cover for the printed book De Medendis Febribus ars medica (1526), written by Antonio Alta ab Altomario, a Neapolitan physician and philosopher. This text came to the attention of the scholarly and general public only after an auction held in London in 2017. The conducted research aims to process this unpublished material pala- eographically and linguistically. In terms of content, but also considering the transliterations of the text, a comparison was made with the Latin version of the legend. The palaeographic analysis is based on a comparison with the Second Beram Breviary, and the focus is on the peculiarity of the methodology: an intensive palaeographic and linguistic description of a small corpus from a varied and unstabilized individual manuscript.

Slovo : časopis Staroslavenskoga instituta u Zagrebu, 2008

Forschungsbibliothek Gotha u Gothi, Njemačka, pod signaturom Memb. II 201 čuva dvolist pergamene ispisan glagoljicom i dvolist papira ispisan ćirilicom. Njihova je paginacija zajednička pa je glagoljski odlomak označen kao f. 1r-2v, a ćirilski kao 3r-4r. Već se na prvi pogled može ustanoviti da su ta dva rukopisa daleka vremenski i geografski. 1 Dok je glagoljski odlomak misala u Gothi zabilježen u katalogu pogrešno kao brevijar, 2 o ćirilskom dvolistu nema nikakvih podataka, nigdje se ne spominje i nitko ne zna što sadrži 3 pa sam ga odlučila obraditi da se dokine neizvjesnost rukopisa koji se, po nama nepoznatim okolnostima, pridružio odlomku hrvatskoga glagoljskoga misala iz 14. st. Glagoljski sam odlomak misala obradila za zbornik u čast akademika Eduarda Hercigonje, 4 a ćirilski tekst obrađujem u čast akademikinje Anice Nazor povodom njezina 70. rođendana. Iako se bavi glagoljskom rukopisnom i tiskanom riječi, Anica Nazor je u svojem preobilnom znanstvenom radu obrađivala i ćirilicu 5. Odlučila sam se za ovu temu i stoga što se ispostavilo da je taj dvolist zapravo ruski crkvenoslavenski tekst, a dr. Nazor je ostvarila plodonosnu suradnju i s ruskim znanstvenicima. 6 U uvodu Kataloga malih rukopisa biblioteke u Gothi, autorica Cornelia Hopf spominje da je 1946., neposredno poslije II. svjetskog rata, zbirka fragmenata pod signaturom Memb. II 1-230, s nekim iznimkama, dospjela u Petrograd, da bi se 1956. god. vratila natrag u Gothu. 7 Je li se u Petrogradu taj ruski ćirilski dvolist pridružio zbirci, ili je već prije bio u njoj, ostaje otvoreno pitanje.

Vjesnik Istarskog arhiva, 2019

2006

Predmet ovoga djela je pomorski priručnik Pratichae schrivaneschae pomorca i pisca Julija Balovića (1672Balovića ( .-1727.) .) roñenog u Perastu, tada posjedu Mletačke Republike, danas u Crnoj Gori, potomka ugledne peraške pomorske obitelji albanskog podrijetla. U vrijeme mira obnašao je službu suca, a u vrijeme rata dužnosti brodskog pisara i zapovjednika, sudjelujući u mnogim pomorskim bitkama protiv pirata i Turaka. Osim navedenog djela, Balović je pisac poznate Peraške kronike na talijanskom jeziku u kojoj je opisao dogañaje od 1541. do 1658. godine, te zbirki narodnih pjesama jadranskoga primorja na hrvatskom jeziku. Uvodni dio čini prolog Gabriela Cavazzija, ravnatelja Instituta za istraživanje picenske pomorske povijesti (str. 6.-9.), napomena prireñivačice Ljerke Simunković (str. 10.-11.) te opsežna uvodna studija pisana usporedo hrvatskim i talijanskim jezikom (str. 12.-44.). Uvodna studija sadrži povijesni kontekst nastanka priručnika, podatke o Boki kotorskoj u 17. i 18. st, o pomorsko-trgovačkim obiteljima značajnim u jadranskoj pomorskoj trgovini (posebice o obitelji Balović), višestoljetnoj tradiciji pomorskih škola u Boki kotorskoj itd. Autorica ističe dva čimbenika koja su pomogla procvatu obalnih gradova Boke kotorske: premještanje središta svjetske trgovine na Mediteran, te naseljavanje alžirskih pirata u Ulcinju. Perast je postao granična zona gdje je bilo moguće organizirati trgovinu izmeñu Istoka i Venecije, kao i mletačka utvrda protiv Turaka i pirata. Brodski pisar je osoba javnopravnog karaktera koja je obzirom na rijetku pismenost toga doba najčešće bila jedina pismena osoba na brodu, pa je stoga uživao razumljiv ugled. Svi upisi u službene brodske knjige imali su javnu vjeru (fidem publicam), pa je brodski pisar, poput notara na kopnu, persona credibilis (osoba javne vjere). Svi brodovi nosivosti preko četrdeset vagana, bili su obvezni imati brodskog pisara. Primarna je dužnost brodskog pisara bila da zapiše svu robu na brodu te da tri dana nakon isplovljavanja svakom pojedinom vlasniku robe predoči popis roba koje su za račun svakoga od njih primljene na brod. O značaju osobe brodskog pisara na brodu govori stara mornarska izreka: "Na brodu je zapovjednik Bog, a pisar njegov prorok". Na kraju uvodne cjeline nalazi se popis izvora i literature (str. 42.-44.). Centralni dio rada (str. 53.-106.) posvećen je dvama rukopisima pod istim naslovom, od kojih prvi rukopis A iz 1693. godine (pohranjen u splitskoj Sveučilišnoj knjižnici) ima 117 listova i sadrži različita pisma koja su trebala poslužiti kao predložak brodskim pisarima mletačkih trgovačkih i ratnih brodova u njihovim svakodnevnim aktivnostima pisanja različith pismena (pomorskih ugovora, brodskih isprava itd). Priručnik takoñer sadrži: slova različitih pisama (latinička, grčka, glagoljička, slova bosanske i srpske ćirilice), brojeve (rimske,

Kroz prostor i vrijeme: Zbornik u čast Miri Menac-Mihalić, 2021

Based on his two works Jeka planine (1767) and Aždaja sedmoglava (1768) secular priest Vid Došen (1719 or 1720–1778) is in Croatian literary historiography attributed as a religious and enlightenment writer. In Jeka planine Došen defends Matija Antun Relković after the first issue of Satire iliti divji čovik (Dresden, 1762). The main interest of this work is focused on Došen’s sharp critique of the legendary in Jeka planine, in which we recognize his enlightenment motivation, but also a continuation of a long tradition of Catholic renewal from the previous century. Svjetovni svećenik Vid Došen (1719. ili 1720–1778) u hrvatskoj je književnoj historiografiji, na temelju svojih dvaju djela Jeka planine (1767) i Aždaja sedmoglava (1768), atribuiran kao vjerski i prosvjetiteljski pisac. Jeka planine Došenova je obrana Matije Antuna Relkovića nakon prvoga izdanja Satira iliti divjeg čovika (Dresden, 1762). Središnji je interes ovoga rada usmjeren na Došenovu oštru kritiku predajnoga u Jeci planine u čemu se prepoznaje njegovo prosvjetiteljsko djelovanje, ali ujedno i nastavljanje na dugu tradiciju djela katoličke obnove iz prethodnoga stoljeća.

1985

Diacovensia, 2017

Prva Petrova poslanica u perikopi 1 Pt 2, 4-10, govoreći o Kristu, kamenu ugaonom, te o narodu Božjem, ovdje nazvanom kraljevskim svećenstvom, očituje specifičnu petrovsku ekleziološku sliku. Do ekleziološki relevantnih rezultata u ovom se radu došlo egzegetskom analizom koristeći se pritom tehnikom hermeneutike Staroga zavjeta u Novom zavjetu, egzegetskom analizom s kontekstualizacijom važnijih motiva prisutnih u perikopi i daljnjom egzegetskom i biblijsko-teološkom analizom oslonjenom na literaturu bibličara egzegeta koji su komentirali tu perikopu. Značajni motivi koji se nalaze u perikopi posjeduju ne samo novozavjetni kontekst s kristološkim ili ekleziološkim značenjem i implikacijama već imaju i svoju starozavjetnu pozadinu, kontekst i semantiku. Motiv kraljevskoga svećenstva koji u toj perikopi ukazuje na cijeli narod Božji, na kršćane vjernike, dakle na cijelu Ekklesiu, u događajima reformacije 16. stoljeća pogrješno se tumači (osobito redak 1 Pt 2, 9 perikope) dovodeći do t...