Napuknuće prirode, Dijalektika kapitala i biosfere
Fran Radonic Mayr2024, Durieux
Sign up for access to the world's latest research
Abstract
Uvodna riječ Što je priroda? Je li ona u nama, izvan nas ili oboje? Spoznaje li priroda kroz nas samu sebe ili je to samo naš poetični način izražavanja? Spoznajemo li je mi uopće? Postoji li priroda? Postoji li ono „ja” koje spoznaje prirodu? Takva su pitanja postavljena mnogo puta, no zadatak ove knjige nije zadržati se u apstrakcijama takvih ideja, već pokušati uvidjeti materijalne razloge zašto suvremeni čovjek predominantno shvaća prirodu kao nešto temeljito drugačije od njega, nešto što iskorištava za svoju svrhu. Odnosno, kakva reorganizacija materijalnih uvjeta je potrebna da čovjek prestane tako razmišljati o prirodi i počne je zamišljati drukčije. Kako bi u tome naumu uspjela, knjiga tumači historijski specifičnu narav dominantnog sustava – kapitalističkog - i kontekstualizira kako kroz njega čovjek shvaća prirodu. Antičko mišljenje uglavnom smatra da postoji izravni odnos između čovjekova uma i stvarnosti, i da čovjek dijeli svrhovitost s ostatkom prirode, iako, dakako, ima i vlastitu specifičnost. Novovjekovna filozofija obilježena rađanjem kapitalističkih odnosa pak vrvi metafizičkim razlikama između mišljenja i protežnosti, transcendentnog i imanentnog, slobode i determiniranosti, subjekta i objekta, čovjeka i prirode te pokušajima nadilaženja toga problema. Drugim riječima, priroda postaje nešto oprečno čovjeku i njegovom umu, a ne nešto s čim dijeli svrhu. Kako bi knjiga prodrla u razloge takve promjene u mišljenju, zadržava pozornost na historijski specifičnom robnom obliku u kapitalističkim društvenim odnosima. Budući da sva sredstva za život – hrana, zemlja, kuća, piće, odjeća - postaju komodificirana i kvantificirana kroz razmjenu, kalkulativna racionalnost briše kvalitativne razlike prirode čija jedina svrha postaje akumulacija vrijednosti. Drugim riječima, priroda počinje izgledati kao potencijal za „ogromnu zbirku roba” (Marx, 1947: 1). Čak i rad postaje roba. Kapitalizam je drukčiji sustav od prethodnih između ostalog i zato što se rad prodaje i kupuje na tržištu kao roba, što je bila sporedna praksa u predmodernim društvima. Kmetovi su u feudalizmu generacijama obrađivali istu zemlju i zadržavali većinu plodova koje bi proizveli u suradnji s ekosustavom. Feudalac im nije isplaćivao plaću za odrađeno već je naprosto uzimao dio, a oni bi plodove svojega rada izravno konzumirali. Radnik, pak, ne konzumira plodove svojega rada, već dobiva plaću, a robu koju proizvede ostavlja kapitalistu. Novina koju kapitalizam donosi upravo je, dakle, historijski specifičan generalizirani robni oblik, koji se proteže i kroz rad. Velika razlika je i u tome što su kmetovi bili pravno nejednaki spram viših klasa. Ono što je aristokracija zakonski smjela, kmetovi nisu. S kapitalističkim načinom proizvodnje događa se svojevrsna pravna uravnilovka među svim mnogim ljudima. Na snagu stupa država kao nezavisni entitet koji osigurava pravnu jednakost i posljedičnu slobodu da ljudi biraju kome će prodati svoju radnu snagu, kao i koga će izabrati da ih politički predstavlja. Kapitalistima ne pripada osobna dominacija nad radnicima, kao što je pripadala feudalcima i robovlasnicima nad nižim klasama, već su radnici, kao i kapitalisti, slobodni pojedinci, građani države, pravni subjekti, koji vlastitom odgovornošću i voljom ulaze u ugovorne sporazume. Kapitalizam je ujedno sustav kojem je nužan konstantan rast. Proizvodnja nije započeta da bi se izravno konzumiralo, kao u feudalizmu, već da bi se tržišnom medijacijom razmijenile robe i generirao se profit, a zakon tržišne konkurencije dodatno motivira kapitaliste da ponude što isplativiju robu jer bi u suprotnom to učinili njihovi konkurenti i istisnuli ih s tržišta. Drugim riječima, proizvodnja se konstantno mora širiti. Budući da postoje takvi tržišni mehanizmi koje čovjek naizgled ne može kontrolirati, kapitalizam se može sagledati i u apersonalnom kontekstu - kapital oplođuje samoga sebe, a ljudi naprosto slijede njegovu logiku i profitiraju od nje. S obzirom na navedeno može se dokučiti jedan razlog za spomenuto metafizičko napuknuće između subjekta (čovjeka) i objekta (prirode), koji će biti važan tijekom knjige. Naime, sustav koji ima specifičnu logiku, apersonalan je i zahtijeva rast, a pomoću države dodjeljuje status pravnog subjekta nekim bićima koji zatim kao vlasnici roba smiju vršiti njihovu medijaciju na tržištu, smatra objektom ili prirodom sva ona bića kojima taj status nije dodijelio, a to su povijesno bile žene, ljudi druge boje kože, neljudske životinje i drugi oblici biosfere, a narijetko i sami radnici. Ona bića koja uspiju zadobiti status pravnog subjekta – pojedinaca koji slobodno sklapaju ugovor – su subjekti. Istovremeno, budući da navedeni subjekti slijede tu apersonalnu logiku generaliziranog robnog oblika, odnosno prilagođavaju se nahođenjima nužnog rasta vrijednosti, osim što su subjektivirani, bivaju i objektivirani od strane apersonalnog Subjekta – kapitala – kroz proces otuđenja. S pomoću njemačkoga idealizma, filozofa Karla Marxa te mađarskog filozofa Györgyja Lukácsa i koncepta postvarenja, knjiga argumentira razloge zašto se različiti dualizmi – poput subjekta i objekta, duha i prirode, slobode i determiniranosti, političke i ekonomske sfere, a zatim i muškarca i žene, produktivne i reproduktivne sfere, heteronormativnosti i queerness-a, osoba bijele i crne boje kože, čovjeka i životinje – doimaju kao pojmovi koji postoje neovisno o specifičnom društvenom djelovanju utemeljenom na robnom obliku. Postvarenje označava iluziju da se pojmovi čine odvojeni od njihove društvene reprodukcije, kao metafizički samostojeći, a svrha knjige je probiti se kroz tu iluziju. Knjiga pokušava odgonetnuti kako se kroz prirodu (shvaćenu kao onu koja obuhvaća i čovjeka) generira vrijednost, odnosno kako kapitalistička reprodukcija organizira i definira prirodu da bi se vrijednost roba, u apersonalnom kontekstu, samooplođivala. S pomoću teorije socijalne reprodukcije argumentirat će se razlika između predmodernog i modernog shvaćanja muškaraca i žena. Naime, upravo pojavom moderne države, robnog oblika i rada, muškarcima je dodijeljen status pravnih subjekata koji izlaze u javnu produktivnu sferu, dobivaju posao i zarađuju plaću, dok je ženama taj status uglavnom odbijen te su prepuštene privatnoj reproduktivnoj sferi, gdje obavljaju kućanske poslove besplatno. U predmodernim društvima su muškarci i žene obavljali posao zajedničke subzistencije, odnosno nije postojala podjela na pravnog subjekta (muškog radnika) koji jednakopravno prodaje svoju robu (radnu snagu) na tržištu rada, i objekta (žene) koji financijski ovisi o plaći muža i obavlja svoj reproduktivni rad „iz ljubavi”, „svojim nagonima” ili „prirodno”. Navedeno dovodi u pitanje prirodnost sistematizacije čovjeka na muškarca i ženu, odnosno ukazuje na način kako kapitalistički sustav kroz svoje djelovanje s obzirom na organizaciju svega što postoji pojmovno sistematizira ono na što nailazi u kontingentnoj prirodi i dodjeljuje tim entitetima posebne uloge u proizvodnji koje podrazumijevaju niz ostalih ideologema koji se nadopunjavaju kroz praksu socijalne dominacije. Odstupanja od seksualnosti, spola ili roda zadanih (re)produktivnom normom kapitalističkog sustava, očite su u queer pokretu, pomoću kojeg se uočava da su definicije nametnute prirodi, dok priroda naprosto jest, a nametnute su na historijski specifičan način. Priroda se ne pronalazi, nego se stvara. Slično je s rasom – postoje ljudi s različitom bojom kože i drugim sekundarnim karakteristikama – međutim, interpretacije jedne rase naspram druge su historijski specifične i, kao što će se vidjeti u knjizi, ovisne su o načinu reprodukcije koji ili dehumanizira osobe određene boje kože pretvarajući ih u prirodu kao ono metafizički drugo – objekt – ili ih nasilno lišava njihovog načina života i subjektivira u pojedince koji moraju prodavati radnu snagu kao robu, imati osobno, a ne kolektivno vlasništvo, itd. O načinu kako društvo obilježeno kapitalističkom reprodukcijom definira neljudske životinje, naspram toga kako su bile definirane u prošlim vremenima, bit će riječ u desetom poglavlju. Knjiga će na kraju predstaviti kako vrijednost organizira čitavu prirodu (shvaćenu kao onu koja uključuje i ljude, nakon što se uoči da je dihotomija subjekt-objekt dio postvarenja), odnosno kako, dijalektički, priroda organizira samu sebe, generirajući vrijednost. Razlog rastavljanja navedenih pojmova na proste faktore, odnosno ukazivanje na njihov korijen u procesu proizvodnje vrijednosti, je pokušaj što boljeg razumijevanja logike koja uništava biosferu – život – kako bi se kroz kritiku ponudio horizont mišljenja kako izići izvan robnog oblika, tog socio-ontološkog bitka moderniteta kroz koji priroda uništava vlastitu kvalitetu.
