Papers by Jelena Knezevic
Anglisticum Journal, 2016
In his book Aestheticization as a Second Enlightenment (2012) the literary and cultural theorist ... more In his book Aestheticization as a Second Enlightenment (2012) the literary and cultural theorist Jurgen Peper understands culture as a “designed and experienced idea of the truth” rather than the progress of civilization. According to Peper, Aestheticization is “the epistemological-critical questioning of the classical ideas of truth” that during the 19th and 20th century led to the new Enlightenment. Examining the key issue of the 18th century, the question of freedom, Friedrich Schiller considers both aspects of the problem of Aestheticization – the sentimental artist with his epistemological-critical stance and the consumer of art that could be educated only within the aesthetic activity. The core of Schiller's theory is that only the emancipation of the human spirit can lead man to his moral perfection and a harmonious society. Schiller‟s elitist anticipation of the development of European history and society reverberates in Peper‟s theory, confirmed through the empirical an...
Folia linguistica et litteraria, 2018
Nema sumnje da se komparatistika davno oslobodila prvobitnog proučavanja odnosa između pojedinačn... more Nema sumnje da se komparatistika davno oslobodila prvobitnog proučavanja odnosa između pojedinačnih nacionalnih književnosti posredstvom izvora i uticaja i da je, prekoračivši granice između jezika, kultura i disciplina, između književnosti, umjetnosti, politike i javnog života, krenula putem kulturoloških studija. Njen predmet je ostalo, dakako, naporedno proučavanje jezika i književnosti, ali u transnacionalnom, interkulturalnom i intermedijskom kontekstu. Riječ je o internacionalnoj recepciji autora i njihovih djela, o vrstama poigravanja posredstvom intertekstualnosti, o preispitivanju konvencija književnih oblika i rodova na transkulturnom planu, te o utvrđivanju promjenljivih veza između različitih umjetničkih i kulturnih sistema znakova (književnost i slikarstvo, odnosno film, muzika). Komparatistika u novom ključu, kako je krajem osamdsetih godina 20. vijeka predvidio Zoran Konstantinovid, a početkom 21. vijeka potvrdio Džonatan Kaler, i dalje vodi glavnu riječ u najaktuelnijim metodološkim i teorijskim polemikama u svim humanističkim disciplinama, ali u kontekstu toliko proširenom da joj danas često pripisuju ulogu "kulturne poetike". Zbog svega prethodno rečenog odlučili smo se na tematski broj Komparatistika u novom ključu okupivši zanimljive teme i autore koji bi sa stanovišta savremenog trenutka osvijetlili transformacije ove discipline na putu objedinjavanja traganja za istorijskim uslovljenostima u literaturi i zapažanja vanistorijskih estetskih vrijednosti. Tako u radu Hipertekstualnost kao komparitivistički problem Branko Tošovid na primjeru tekstova srpskih, ruskih i poljskih autora, razmatra fenomen hiperteksta, njegove karakteristike, strukturu, osnovne modele i funkcije, ističudi i poseban način na koji se u različitim nacionalnim sredinama preispituju konvencije književnog stvaralaštva i unose nove dimenzije poput interaktivnosti, intermedijalnosti i hibridnosti. Miodrag Loma u Koncepciji istorije svetske književnosti kod Ervina Latsa razmatra pretpostavke Latsovog književnoistoriografskog pristupa, shvatanje žanrovskog uticaja i ranga, kao i ključne književnoistorijske i kritičke pojmove čuvenog naučnika u čijim se pojedinim segmentima mogu prepoznati i uticaji Getea i Šilera. U radu Kultura kao intertekst-napomene uz problem recepcije semantičkih modela Siniša Jelušid u okviru termina intertekst, prototekst i metatekst promišlja značenja odnosa između vizantijske kulture i slovenskih kultura u kojima se razlikuje odnos transplantacije i odnos recepcije. Takođe, autor teži da odredi bazične atribute južnoslovenskog kulturnog, tj. književnog
Folia linguistica et litteraria, 2018
Nema sumnje da se komparatistika davno oslobodila prvobitnog proučavanja odnosa između pojedinačn... more Nema sumnje da se komparatistika davno oslobodila prvobitnog proučavanja odnosa između pojedinačnih nacionalnih književnosti posredstvom izvora i uticaja i da je, prekoračivši granice između jezika, kultura i disciplina, između književnosti, umjetnosti, politike i javnog života, krenula putem kulturoloških studija. Njen predmet je ostalo, dakako, naporedno proučavanje jezika i književnosti, ali u transnacionalnom, interkulturalnom i intermedijskom kontekstu. Riječ je o internacionalnoj recepciji autora i njihovih djela, o vrstama poigravanja posredstvom intertekstualnosti, o preispitivanju konvencija književnih oblika i rodova na transkulturnom planu, te o utvrđivanju promjenljivih veza između različitih umjetničkih i kulturnih sistema znakova (književnost i slikarstvo, odnosno film, muzika). Komparatistika u novom ključu, kako je krajem osamdsetih godina 20. vijeka predvidio Zoran Konstantinovid, a početkom 21. vijeka potvrdio Džonatan Kaler, i dalje vodi glavnu riječ u najaktuelnijim metodološkim i teorijskim polemikama u svim humanističkim disciplinama, ali u kontekstu toliko proširenom da joj danas često pripisuju ulogu "kulturne poetike". Zbog svega prethodno rečenog odlučili smo se na tematski broj Komparatistika u novom ključu okupivši zanimljive teme i autore koji bi sa stanovišta savremenog trenutka osvijetlili transformacije ove discipline na putu objedinjavanja traganja za istorijskim uslovljenostima u literaturi i zapažanja vanistorijskih estetskih vrijednosti. Tako u radu Hipertekstualnost kao komparitivistički problem Branko Tošovid na primjeru tekstova srpskih, ruskih i poljskih autora, razmatra fenomen hiperteksta, njegove karakteristike, strukturu, osnovne modele i funkcije, ističudi i poseban način na koji se u različitim nacionalnim sredinama preispituju konvencije književnog stvaralaštva i unose nove dimenzije poput interaktivnosti, intermedijalnosti i hibridnosti. Miodrag Loma u Koncepciji istorije svetske književnosti kod Ervina Latsa razmatra pretpostavke Latsovog književnoistoriografskog pristupa, shvatanje žanrovskog uticaja i ranga, kao i ključne književnoistorijske i kritičke pojmove čuvenog naučnika u čijim se pojedinim segmentima mogu prepoznati i uticaji Getea i Šilera. U radu Kultura kao intertekst-napomene uz problem recepcije semantičkih modela Siniša Jelušid u okviru termina intertekst, prototekst i metatekst promišlja značenja odnosa između vizantijske kulture i slovenskih kultura u kojima se razlikuje odnos transplantacije i odnos recepcije. Takođe, autor teži da odredi bazične atribute južnoslovenskog kulturnog, tj. književnog
Ars & Humanitas, 2019
Der Aufsatz befasst sich mit der Perzeption des Raumes in deutschsprachigen Reiseberichten über M... more Der Aufsatz befasst sich mit der Perzeption des Raumes in deutschsprachigen Reiseberichten über Montenegro aus der ersten Hälfte des 19. Jahrhunderts. In sechs Reiseberichten, die in der Zeit, als Njegoš regierte (1830–1851), entstanden sind, wurden maßgebliche Aspekte der Darstellung des Raumes untersucht und identifiziert, die das Bild Montenegros als exotisches Land transportieren, unabhängig davon, ob der Exotismus als Form der Fokussierung auf das Fremde positiv oder negativ konnotiert ist. Es wurde festgestellt, dass der Exotismus der Darstellung des Raumes Montenegros in den interpretierten und analysierten Texten vor allem auf der Diskrepanz zwischen dem Bestreben einer objektiven Darstellung und der subjektiven Wahrnehmung des Erzählers basiert. Die beschriebenen geographischen Strukturen werden anhand unterschiedlicher literarischer Mittel als exotische, andere, merkwürdige, bedrohliche oder arkadische Wildnis semantisiert, womit Montenegro bis tief ins 20. Jahrhundert ass...
This study is an attempt to answer several key questions concerning the reception of German liter... more This study is an attempt to answer several key questions concerning the reception of German literature on the current territory of Montenegro during the period from 1834, when the Crnojević Printing House in Cetinje was reopened, to 1945, when Montenegro became a part of a considerably larger state both in the geographical and cultural sense. Following along with the development of Montenegrin society and the gradual cultivation of taste among the small circle of readers, as well as the development of the Montenegrin belles-lettres – always closely connected with folk literature, it was didactic prose that was first received from German literature. In the second half of the 19th century, poetry took precedence, first and foremost the works of Goethe and Schiller, a distinguished combination of didactic and aesthetic forms from the classical period and afterwards the poetry of Romanticism. The most translated German poet at the turn of the century was Heinrich Heine. Following World ...
Mediterranean Journal of Social Sciences, 2014
The aim of this paper is to show how the German artistic ballad reflects the question of the soci... more The aim of this paper is to show how the German artistic ballad reflects the question of the social role of art and the artist in the second half of the 20 th century, when-parallel with the affirmation of the concept of socially engaged and conscious art-the question of the status of an intellectual in society becomes very important. Within this study of German ballad, this literary and musical genre is understood as a short discursive form that deals with existential questions and stoned truths and values by means of apparently naive and simple presented events, offering in that way an opportunity for critical reflection in the act of reception. Two representative ballads are interpreted within this paper: Adorno's tongue (Adornos Zunge, 1965) from Günter Grass and Ballad to the Poet François Villon (Ballade auf den Dichter François Villon, 1968) from Wolf Biermann. The immanent text interpretation of the two selected ballads shows the way in which literature, as an aesthetic response to reality, can offer the relevant critical perception of society, considering the historical moment of origin of the text as well as the philosophical and existential views of the author.
Филолог – часопис за језик, књижевност и културу, 2014
nalazi svoj objektivni izraz tek u umetnosti. Re je, naime, o konstruktu celovitosti, budu i da Š... more nalazi svoj objektivni izraz tek u umetnosti. Re je, naime, o konstruktu celovitosti, budu i da Šlegel svekoliku umetnost odreuje kao tendenciju, progresiju ka univerzalnoj poeziji. O nameri da se poezija i Þ lo-zoÞ ja trajno dovedu u odnos me usobnog prožimanja najupe atljivije svedo i uveni Šlegelov 116. fragment iz Ateneuma: Romanti na poezija je progresivna univerzalna poezija. Njeno odre enje nije samo to da ponovo sjedini sve odvojene vrste poezije i da dovede u dodir poeziju sa Þ lozoÞ jom i retorikom. (…) Romanti na poezija je me u umetnostima ono što je duhovitost za Þ lozoÞ ju, i društvo, opho enje, prijateljstvo i ljubav u životu. (…) Jedino je ona beskrajna kao što je jedina slobodna, i kao svoj prvi zakon priznaje to da samovolja pesnika ne trpi nad sobom nikakav zakon. Romanti na vrsta pesništva je jedina koja je više od vrste i u neku ruku je pesni ka umetnost sama: jer, u izvesnom smislu sva poezija jeste ili treba da bude romanti na.
Folia linguistica et litteraria
Obilježavanje 170 godina od smrti Petra II Petrovića Njegoša (1813–1851) prilika je da se utvrde ... more Obilježavanje 170 godina od smrti Petra II Petrovića Njegoša (1813–1851) prilika je da se utvrde dosadašnji dometi njegošologije, koji svjedoče o Njegoševom nepojmljivom umotvornom potencijalu, o kompleksnosti njegovog ukupnog prosvjetiteljskog djelovanja i o njegovoj pjesničkoj poziciji, ali i da se otvore novi horizonti i mogućnosti za ispitivanje do sada nedovoljno istraženih ili neopravdano zapostavljenih kodova Njegoševog poetskog opusa.
This article comments on the metapoetic dynamics of the narrative in the novel of the contemporar... more This article comments on the metapoetic dynamics of the narrative in the novel of the contemporary Austrian writer Norbert Gstrein, The Years to Come (Die kommenden Jahre, 2018) aiming at a more profound understanding of Gstrein’s poetics. We first try to define the term metapoetics drawing on the relatively scarce body of scholarship on the topic and relying primarily on Matthias Freise’s definition. This is followed by a review of the work of Norbert Gstrein, with a special emphasis on the questions of his poetics raised previously both in his novels and essays. The central part of the paper devoted to the interpretation of the novel analyzes the most prominent instances of metapoetics in the novel: the motto at the beginning, the symbolism of glaciers, the relationship between irony and pathetics suitable to reveal the truth, the central character of the authoress, her literary evening, the insertion of two different versions of chapter 13, as well as other books mentioned in the...
Folia linguistica et litteraria
The intention of this work is to examine the profile of Mann’s protagonist as one of the typical ... more The intention of this work is to examine the profile of Mann’s protagonist as one of the typical literary representations of artist, from the aspect of Nietzsche’s concept of Appollonian and Dionysian taking closer look at complex relation of motives of love, beauty and death within the life that is inseparable from an artistic existence. Gustav von Aschenbach, a writer of firm will, rationality and conscious principles, on his final journey to Venice, transcends borders and does something like an ancient hubris, yielding to Dionysian intoxication and seduction. This kind of duality within his character is the starting point for our interpretation. The analysis intents to show how the encounter with a Polish boy affects Aschenbach’s life and art, how the writer reacts in contact with beauty, and how this causes the release of his true Dionysian nature. The Venetian chronotope and unusual carnival atmosphere also influence changes in Ashenbach’s behavior, so that in a different envir...
Andrea Bartl, Corina Erk, Annika Hanauska, Martin Kraus (Herausgeber) Die Ballade. Neue Perspektiven auf eine traditionsreiche Gattung, 2017
In der mehr als 200 Jahre langen Geschichte des Genres reflektieren die deutschen Balladen die ä... more In der mehr als 200 Jahre langen Geschichte des Genres reflektieren die deutschen Balladen die ästhetischen und literarischen Konzepte ihrer Gegenwart. Mittels einfacher Geschichten, die teilweise aus früheren Legenden, mythologischen Überlieferungen oder Volksüberlieferungen gut bekannt sind, prüft die Ballade die Probleme des künstlerischen Schaffens, der Anliegen und des Gegenstands der Dichtung, ihres Ursprungs, ihrer Natur, ihrer Wirkung und ihrer Macht. Es geht teilweise um Metapoetik und teilweise um die poetische Darstellung der Dichter, in der sich die widersprüchlichen Konzepte der benachbarten literarischen Epochen spiegeln, gegenüberstehen und aufwiegen. Von Löwens Zuverlässiger Geschichte, über Goethes Sänger und Schillers Ibykus bis zu Laotse von Brecht erweist sich die Ballade als selbstbewusste Dichtungsart, die es wagt, über sich selbst zu singen. In diesem Beitrag wird das beispielhaft durch die immanente Textinterpretation zweier Balladen vom Ende 19. Jahrhunderts gezeigt: Conrad Ferdinand Meyers Fingerhütchen (1882) und Carl Spittelers Die Ballade vom lyrischen Wolf (1896), die beide der satirisch-komischen Tradition der Ballade angehören.
Laut dem Modell von Hartmut Laufhütte aus dem Jahr 1991 wird die Ballade hier als eine „episch-fiktionale, diskursive und reflexive Gattung“ verstanden, die sich durch die „Indirektheit der finalistisch strukturierten, ungewöhnlichen oder konfliktreichen Ereignisse“ kennzeichnet (Laufhütte, 1991). In beiden ausgewählten Balladen werden die widersprüchlichen literarischen Prinzipien miteinander konfrontiert. Die Ballade von Meyer demonstriert die Postulate der realistischen Poetik, während sie deklarativ die Poetik der Vorgänger ausdrückt, deren übertriebenen Lyrismus und metaphysisch-ontologische Orientierung satirisch betonend. Spittelers Dichter bekommt die animalische Gestalt des mordlustigsten Waldtiers, womit die beliebte romantische Zwiespältigkeit zwischen Materiellem und Geistlichem parodiert wird. In der lyrischen Form werden so die erstarrten Werte der anachronistischen Poetik durch die anscheinend naiv und einfach dargestellten Ereignisse erörtert, womit Anlass zu einer kritischen Reflexion in dem Akt der Rezeption geboten wird.
Primerjalna Knjizevnost, 2019
This article comments on the metapoetic dynamics of the narrative in the novel of the contemporar... more This article comments on the metapoetic dynamics of the narrative in the novel of the contemporary Austrian writer Norbert Gstrein, The Years to Come (Die kommenden Jahre, 2018) aiming at a more profound understanding of Gstrein’s poetics. We first try to define the term metapoetics drawing on the relatively scarce body of scholarship on the topic and relying primarily on Matthias Freise’s definition. This is followed by a review of the work of Norbert Gstrein, with a special emphasis on the questions of his poetics raised previously both in his novels and essays. The central part of the paper devoted to the interpretation of the novel analyzes the most prominent instances of metapoetics in the novel: the motto at the beginning, the symbolism of glaciers, the relationship between irony and pathetics suitable to reveal the truth, the central character of the authoress, her literary evening, the insertion of two different versions of chapter 13, as well as other books mentioned in the novel. In conclusion, we summarize the possible answers given by the novel to the questions of poetics the narrative implicitly raises and show how the metapoetic level of the text influences the creation of the meaning of the text.
Književna smotra, 2019
FROM THE ELEGIAC TO THE HYMNAL IN FRIEDRICH HÖLDERLIN’S AND LAZA KOSTIĆ’S WORKS
Friedrich Hölder... more FROM THE ELEGIAC TO THE HYMNAL IN FRIEDRICH HÖLDERLIN’S AND LAZA KOSTIĆ’S WORKS
Friedrich Hölderlin’s (1770-1843) representative elegy “Menon’s Lament for Diotima” (“Menons Klagen um Diotima“, written in 1800 and published in 1802/1803) and the poem by the Serbian romantic
poet Laza Kostić (1841-1910) “Santa Maria della Salute” (1909) are characterized by an almost identical intertwining of the poetic and biographical contexts and a structure determined by a painful memory
of a love lost and a deceased lover which leads the lyric subject towards the individual realization of the transcendental, the idealization of the loved one to the point where she becomes an object of a religious
feeling and a hymnal celebration of beauty and love. In the article we have pointed out the identical, profoundly romantic, motifs in both poems, most of all the motif of understanding and deep inner insight
which lifts the lyrical subject from the depths of despair due to the loss of the beloved towards the exaltation for being fortunate enough to have loved and for the ability to preserve the memory of the lost love
and beauty, which makes him a true poet, in art for all eternity. On the thematic level, this knowledge also formally transforms an elegy into a hymn.
Folia linguistica et litteraria , 2019
Namjera ovog rada je da polazeći od Ničeovih termina apolinijsko i dionizijsko rasvijetli profil ... more Namjera ovog rada je da polazeći od Ničeovih termina apolinijsko i dionizijsko rasvijetli profil Manovog junaka kao jedne od tipičnih književnih reprezentacija umjetnika, tumačeći složeni odnos motiva ljubavi, ljepote i smrti unutar egzistencije neodvojive od umjetničkog bivstvovanja. Ašenbah, književnik čvrste volje, racionalnosti i svjesnih
principa, na svom finalističkom putu u Veneciju prekoračuje granice i čini nešto poput antičkog hibrisa, popuštajući pred dionizijskom opijenošću i zanesenjaštvom. Ta vrsta dvojstva, mimoilaženja unutar njegovog lika polazna je osnova za naše tumačenje. Analizom težimo da ukažemo kako na promjene u Ašenbahovom životu i umjetnosti utiče susret sa poljskim dječakom, kako književnik reaguje u dodiru sa ljepotom i na koji način to prouzrokuje oslobađanje njegove istinske dionizijske prirode. Venecijanski hronotop i neobična karnevalska atmosfera takođe utiču na promjene u Ašenbahovom postupanju, pa se ovaj lik u drugačijem okruženju, koje aktivira dionizijski element njegovog bića, nužno preobražava. Ašenbahova umjetnost, ambivalentna kao i njegov život, postoji između apolinijskog i dionizijskog elementa koji se neprekidno uslovljavaju i dopunjuju.
Ars & Humanitas, 2019
Der Aufsatz befasst sich mit der Perzeption des Raumes in deutschsprachigen Reiseberic... more Der Aufsatz befasst sich mit der Perzeption des Raumes in deutschsprachigen Reiseberichten über Montenegro aus der ersten Hälfte des 19. Jahrhunderts. In sechs Reiseberichten, die in der Zeit, als Njegoš regierte (1830–1851), entstanden sind, wurden maßgebliche Aspekte der Darstellung des Raumes untersucht und identifiziert, die das Bild Montenegros als exotisches Land transportieren, unabhängig davon, ob der Exotismus als Form der Fokussierung auf das Fremde positiv oder negativ konnotiert ist. Es wurde festgestellt, dass der Exotismus der Darstellung des Raumes Montenegros in den interpretierten und analysierten Texten vor allem auf der Diskrepanz zwischen dem Bestreben einer objektiven Darstellung und der subjektiven Wahrnehmung des Erzählers basiert. Die beschriebenen geographischen Strukturen werden anhand unterschiedlicher literarischer Mittel als exotische, andere, merkwürdige, bedrohliche oder arkadische Wildnis semantisiert, womit Montenegro bis tief ins 20. Jahrhundert assoziiert wurde.
FOLIA LINGUISTICA ET LITTERARIA, 2018
Nema sumnje da se komparatistika davno oslobodila prvobitnog proučavanja odnosa između pojedinačn... more Nema sumnje da se komparatistika davno oslobodila prvobitnog proučavanja odnosa između pojedinačnih nacionalnih književnosti posredstvom izvora i uticaja i da je, prekoračivši granice između jezika, kultura i disciplina, između književnosti, umjetnosti, politike i javnog života, krenula putem kulturoloških studija. Njen predmet je ostalo, dakako, naporedno proučavanje jezika i književnosti, ali u transnacionalnom, interkulturalnom i intermedijskom kontekstu. Riječ je o internacionalnoj recepciji autora i njihovih djela, o vrstama poigravanja posredstvom intertekstualnosti, o preispitivanju konvencija književnih oblika i rodova na transkulturnom planu, te o utvrđivanju promjenljivih veza između različitih umjetničkih i kulturnih sistema znakova (književnost i slikarstvo, odnosno film, muzika). Komparatistika u novom ključu, kako je krajem osamdsetih godina 20. vijeka predvidio Zoran Konstantinović, a početkom 21. vijeka potvrdio Džonatan Kaler, i dalje vodi glavnu riječ u najaktuelnijim metodološkim i teorijskim polemikama u svim humanističkim disciplinama, ali u kontekstu toliko proširenom da joj danas često pripisuju ulogu "kulturne poetike". Zbog svega prethodno rečenog odlučili smo se na tematski broj Komparatistika u novom ključu okupivši zanimljive teme i autore koji bi sa stanovišta savremenog trenutka osvijetlili transformacije ove discipline na putu objedinjavanja traganja za istorijskim uslovljenostima u literaturi i zapažanja vanistorijskih estetskih vrijednosti. Tako u radu Hipertekstualnost kao komparitivistički problem Branko Tošović na primjeru tekstova srpskih, ruskih i poljskih autora, razmatra fenomen hiperteksta, njegove karakteristike, strukturu, osnovne modele i funkcije, ističući i poseban način na koji se u različitim nacionalnim sredinama preispituju konvencije književnog stvaralaštva i unose nove dimenzije poput interaktivnosti, intermedijalnosti i hibridnosti. Miodrag Loma u Koncepciji istorije svetske književnosti kod Ervina Latsa razmatra pretpostavke Latsovog književnoistoriografskog pristupa, shvatanje žanrovskog uticaja i ranga, kao i ključne književnoistorijske i kritičke pojmove čuvenog naučnika u čijim se pojedinim segmentima mogu prepoznati i uticaji Getea i Šilera. U radu Kultura kao intertekst-napomene uz problem recepcije semantičkih modela Siniša Jelušić u okviru termina intertekst, prototekst i metatekst promišlja značenja odnosa između vizantijske kulture i slovenskih kultura u kojima se razlikuje odnos transplantacije i odnos recepcije. Takođe, autor teži da odredi bazične atribute južnoslovenskog kulturnog, tj. književnog
FOLIA LINGUISTICA ET LITTERARIA, 2018
Nema nikakve sumnje da je biblioteka od preko 550 naslova, jedinstvena na prostoru na kojem je u ... more Nema nikakve sumnje da je biblioteka od preko 550 naslova, jedinstvena na prostoru na kojem je u vrijeme vladavine njenog vlasnika tek mali broj čitalaca, predstavljala značajan konstituent i Njegoševog stvaranja, i Njegoševe državne politike, a time i crnogorske kulture kojoj je Njegoševo doba udarilo temelj. Postavlja se, međutim, pitanje, kako pristupiti sačuvanoj bibliotečkoj građi, koja je nekoliko puta ranije već uobličena u različite bibliografije i u djelovima nedovoljno kritički dovođena u direktnu vezu sa Njegoševom fikcijom (Njegoš i antika, Milton i Gete kao izvori za Gorski vijenac i Luču, i druge teze).
Istraživači koji duži vremenski period, u saradnji sa Njegoševim muzejom na Cetinju, rade na opisivanju preostalih knjiga Njegoševe biblioteke, kao osnov za njenu virtuelnu rekonstrukciju izabrali su tradicionalni instrument precizno anotirane bibliografije, koja je, strogo uzevši, tek registar palimpsestnih kodova – podsticaj za buduće kritičko promišljanje Njegoševog teksta kao interteksta – za čije nam čitanje abecedu nudi poststrukturalističko i/ili postmodernističko shvatanje pojma teksta. Veliki broj metodoloških pitanja još je otvoren i čeka rješenje u suočavanju sa građom.
POLJA, 2018
U svom novom romanu Godine koje dolaze (Die kommenden Jahren), objavljenom u februaru u izdavačko... more U svom novom romanu Godine koje dolaze (Die kommenden Jahren), objavljenom u februaru u izdavačkoj kući Hanzer (Hanser), austrijski pisac Norbert Geštrajn (Norbert Gstrein) tematizuje niz aktuelnih društveno-političkih tema poput poslednjih predsedničkih izbora u Americi, izbeglištva i iseljeništva, otapanja glečera na polovima i nedostatka ekološke svesti, odnosa industrije i nauke, medija i savremene umetnosti, te osećanja opšte nesigurnosti u svetu. Posredstvom njih, međutim, Geštrajn u maniru najboljih pripovedača nemačke i svetske književnosti, dolazi do univerzalnih pitanja krhke ljudske egzistencije, odnosa slobode i nužnosti, međuljudskih, supružničkih i roditeljskih odnosa, a u vezi sa prolaznošću i do teme prirode i svrhe umetnosti. Na fonu pitanja o svetskoj krizi realizuje se tema bračne i krize srednjih godina, a na fonu odnosa Austrijanaca i Nemaca, tema stereotipa u međunacionalnim i susedskim odnosima. Novim romanom Geštrajn potvrđuje reputaciju majstora "zakulisnog pripovedanja" 1 (Neubert, 12), umnogostručenih, teško prozirnih značenjskih ravni i indirektnog, stilski besprekornog i jezički kompleksnog izraza. Takvu reputaciju Geštrajn je stekao rano, već nakon objavljivanja svog prvog romana Neko (Einer, 1988), koji je zbog smelog poigravanja jezikom i jezičkog skepticizma, kao i odvažnog poetskog preispitivanja dometa pripovedanja, za kratko vreme postao predmet velikog broja interepretacija. 2 Roman je u prevodu autorke ovog teksta nedavno objavljen na crnogorskom jeziku u izdanju Otvorenog kulturnog foruma sa Cetinja. U njemu Geštrajn tematizuje život u rodnom Tirolu, što će činiti i u svojim narednim ostvarenjima iz prve stvaralačke faze: u pripovetki Sledećeg dana (Anderntags, 1989), romanu Registar (Das Register, 1992), noveli O2 (O2, 1993) i izveštaju Komercijalni savetnik (Kommerzialrat, 1995) koji se često podvode pod poznatu etiketu "antidomovinskog" štiva u stilu Tomasa Bernharda (Thomas Bernhard). Kružeći oko problema neprilagođenosti pojedinca u skučenim okvirima, Geštrajnova proza minuciozno dekonstruiše prokazane provincijske ideale koji su, pozitivno konotirani, dugo bili tema austrijske književnosti, razotkriva duhovno siromaštvo i orijentaciju na materijalno, te okoštale patrijarhalne strukture koje karakterišu male, u sebe zatvorene, a ekonomski zavisne sredine, upućene na dodir i sameravanje sa "stranim" i "tuđim". O "austrijskoj duši i bezdušnosti" (Gstrein 1992: 90) Geštrajn piše preplićući okvirne i umetnute priče, žustro menjajući perspektive i pripovedače, kontrastirajući prizore prirode i "civlizacije", i demonstrirajući nemoć kodifikovanog jezika da direktno, pojmovnim imenovanjem, iskaže istinu o pojedincu i svetu. Romanom Engleske godine (Die englischen Jahre, 1999) počinje nova faza u Geštrajnovom stvaralaštvu. Karakterišu je dve konstante: situiranje radnje na poprišta konfliktne svetske istorije-od Drugog svetskog rata, preko ratova u bivšoj Jugoslaviji do izraelsko-palestinskog sukoba, i tematizovanje samog pripovedanja praćeno pripovednom skepsom, sumnjom da se bilo koja priča 1 Ukoliko nije drugačije navedeno, citati iz tekstova na stranom jeziku navedeni su u prevodu autorke rada. 2 Da navedemo samo neke: opsežnu analizu romana u kritičkom izdanju daje Heribert Kun (Kuhn 2005: 111-143), dok u sklopu teksta o Geštrajnovoj poetici roman analizira Marija Grunreben (Grunreben 2011: 89-114).
History of World Literature by Milivoj Solar is a comprehensive chronological overview of the bas... more History of World Literature by Milivoj Solar is a comprehensive chronological overview of the basic facts about the literary phenomena of global significance. Relying on the spiritual-historical method of writing literary history, Goethe’s view of world literature as a set of aesthetically valuable literary works that reflect the unity in the diversity of languages and cultures of the world, and the hermeneutic approach to understanding the relationship between the parts and the whole, Professor Solar wrote the history of literature as a story that offers an insight into the history of ideas and the continuity of the development of literary forms at the same time. Thanks to the abundance of clearly arranged relevant facts and short interpretive portraits of individual works, Solar’s History transcends the author’s intention to write a guide for students and becomes, for lucid readers, a starting point for further literary research. Povijest svjetske književnosti akademika Milivoja S...
Uploads
Papers by Jelena Knezevic
Laut dem Modell von Hartmut Laufhütte aus dem Jahr 1991 wird die Ballade hier als eine „episch-fiktionale, diskursive und reflexive Gattung“ verstanden, die sich durch die „Indirektheit der finalistisch strukturierten, ungewöhnlichen oder konfliktreichen Ereignisse“ kennzeichnet (Laufhütte, 1991). In beiden ausgewählten Balladen werden die widersprüchlichen literarischen Prinzipien miteinander konfrontiert. Die Ballade von Meyer demonstriert die Postulate der realistischen Poetik, während sie deklarativ die Poetik der Vorgänger ausdrückt, deren übertriebenen Lyrismus und metaphysisch-ontologische Orientierung satirisch betonend. Spittelers Dichter bekommt die animalische Gestalt des mordlustigsten Waldtiers, womit die beliebte romantische Zwiespältigkeit zwischen Materiellem und Geistlichem parodiert wird. In der lyrischen Form werden so die erstarrten Werte der anachronistischen Poetik durch die anscheinend naiv und einfach dargestellten Ereignisse erörtert, womit Anlass zu einer kritischen Reflexion in dem Akt der Rezeption geboten wird.
Friedrich Hölderlin’s (1770-1843) representative elegy “Menon’s Lament for Diotima” (“Menons Klagen um Diotima“, written in 1800 and published in 1802/1803) and the poem by the Serbian romantic
poet Laza Kostić (1841-1910) “Santa Maria della Salute” (1909) are characterized by an almost identical intertwining of the poetic and biographical contexts and a structure determined by a painful memory
of a love lost and a deceased lover which leads the lyric subject towards the individual realization of the transcendental, the idealization of the loved one to the point where she becomes an object of a religious
feeling and a hymnal celebration of beauty and love. In the article we have pointed out the identical, profoundly romantic, motifs in both poems, most of all the motif of understanding and deep inner insight
which lifts the lyrical subject from the depths of despair due to the loss of the beloved towards the exaltation for being fortunate enough to have loved and for the ability to preserve the memory of the lost love
and beauty, which makes him a true poet, in art for all eternity. On the thematic level, this knowledge also formally transforms an elegy into a hymn.
principa, na svom finalističkom putu u Veneciju prekoračuje granice i čini nešto poput antičkog hibrisa, popuštajući pred dionizijskom opijenošću i zanesenjaštvom. Ta vrsta dvojstva, mimoilaženja unutar njegovog lika polazna je osnova za naše tumačenje. Analizom težimo da ukažemo kako na promjene u Ašenbahovom životu i umjetnosti utiče susret sa poljskim dječakom, kako književnik reaguje u dodiru sa ljepotom i na koji način to prouzrokuje oslobađanje njegove istinske dionizijske prirode. Venecijanski hronotop i neobična karnevalska atmosfera takođe utiču na promjene u Ašenbahovom postupanju, pa se ovaj lik u drugačijem okruženju, koje aktivira dionizijski element njegovog bića, nužno preobražava. Ašenbahova umjetnost, ambivalentna kao i njegov život, postoji između apolinijskog i dionizijskog elementa koji se neprekidno uslovljavaju i dopunjuju.
Istraživači koji duži vremenski period, u saradnji sa Njegoševim muzejom na Cetinju, rade na opisivanju preostalih knjiga Njegoševe biblioteke, kao osnov za njenu virtuelnu rekonstrukciju izabrali su tradicionalni instrument precizno anotirane bibliografije, koja je, strogo uzevši, tek registar palimpsestnih kodova – podsticaj za buduće kritičko promišljanje Njegoševog teksta kao interteksta – za čije nam čitanje abecedu nudi poststrukturalističko i/ili postmodernističko shvatanje pojma teksta. Veliki broj metodoloških pitanja još je otvoren i čeka rješenje u suočavanju sa građom.
Laut dem Modell von Hartmut Laufhütte aus dem Jahr 1991 wird die Ballade hier als eine „episch-fiktionale, diskursive und reflexive Gattung“ verstanden, die sich durch die „Indirektheit der finalistisch strukturierten, ungewöhnlichen oder konfliktreichen Ereignisse“ kennzeichnet (Laufhütte, 1991). In beiden ausgewählten Balladen werden die widersprüchlichen literarischen Prinzipien miteinander konfrontiert. Die Ballade von Meyer demonstriert die Postulate der realistischen Poetik, während sie deklarativ die Poetik der Vorgänger ausdrückt, deren übertriebenen Lyrismus und metaphysisch-ontologische Orientierung satirisch betonend. Spittelers Dichter bekommt die animalische Gestalt des mordlustigsten Waldtiers, womit die beliebte romantische Zwiespältigkeit zwischen Materiellem und Geistlichem parodiert wird. In der lyrischen Form werden so die erstarrten Werte der anachronistischen Poetik durch die anscheinend naiv und einfach dargestellten Ereignisse erörtert, womit Anlass zu einer kritischen Reflexion in dem Akt der Rezeption geboten wird.
Friedrich Hölderlin’s (1770-1843) representative elegy “Menon’s Lament for Diotima” (“Menons Klagen um Diotima“, written in 1800 and published in 1802/1803) and the poem by the Serbian romantic
poet Laza Kostić (1841-1910) “Santa Maria della Salute” (1909) are characterized by an almost identical intertwining of the poetic and biographical contexts and a structure determined by a painful memory
of a love lost and a deceased lover which leads the lyric subject towards the individual realization of the transcendental, the idealization of the loved one to the point where she becomes an object of a religious
feeling and a hymnal celebration of beauty and love. In the article we have pointed out the identical, profoundly romantic, motifs in both poems, most of all the motif of understanding and deep inner insight
which lifts the lyrical subject from the depths of despair due to the loss of the beloved towards the exaltation for being fortunate enough to have loved and for the ability to preserve the memory of the lost love
and beauty, which makes him a true poet, in art for all eternity. On the thematic level, this knowledge also formally transforms an elegy into a hymn.
principa, na svom finalističkom putu u Veneciju prekoračuje granice i čini nešto poput antičkog hibrisa, popuštajući pred dionizijskom opijenošću i zanesenjaštvom. Ta vrsta dvojstva, mimoilaženja unutar njegovog lika polazna je osnova za naše tumačenje. Analizom težimo da ukažemo kako na promjene u Ašenbahovom životu i umjetnosti utiče susret sa poljskim dječakom, kako književnik reaguje u dodiru sa ljepotom i na koji način to prouzrokuje oslobađanje njegove istinske dionizijske prirode. Venecijanski hronotop i neobična karnevalska atmosfera takođe utiču na promjene u Ašenbahovom postupanju, pa se ovaj lik u drugačijem okruženju, koje aktivira dionizijski element njegovog bića, nužno preobražava. Ašenbahova umjetnost, ambivalentna kao i njegov život, postoji između apolinijskog i dionizijskog elementa koji se neprekidno uslovljavaju i dopunjuju.
Istraživači koji duži vremenski period, u saradnji sa Njegoševim muzejom na Cetinju, rade na opisivanju preostalih knjiga Njegoševe biblioteke, kao osnov za njenu virtuelnu rekonstrukciju izabrali su tradicionalni instrument precizno anotirane bibliografije, koja je, strogo uzevši, tek registar palimpsestnih kodova – podsticaj za buduće kritičko promišljanje Njegoševog teksta kao interteksta – za čije nam čitanje abecedu nudi poststrukturalističko i/ili postmodernističko shvatanje pojma teksta. Veliki broj metodoloških pitanja još je otvoren i čeka rješenje u suočavanju sa građom.