Prijeđi na sadržaj

Vilnius

Izvor: Wikipedija
Vilnius
Vilnius
grad
Panorama grada Vilniusa
Panorama grada Vilniusa
Zastava za grad Vilnius
Zvaničan grb za grad Vilnius
Motto(s): 
Unitas, Justitia, Spes
Vilnius na mapi Litvanije
Vilnius
Vilnius
Karta
Koordinate: 54°41′12″N 25°17′27″E / 54.686800°N 25.290700°E / 54.686800; 25.290700
DržavaLitva
OkrugVilnius
OpćinaVilnius
Osnivač(i)Gediminas
Prvi spomen1323.
Gradska prava1387.
Uprava
 • GradonačelnikValdas Benkunskas (TS-LKD)
Površina
 • Ukupno401 km²
Nadmorska visina
112 m
Stanovništvo
 (2026)
 • Ukupno619.405
Demonim(i)Vilnjusac, Vilnjuska
Vremenska zonaUTC+2
 • Ljeti (DST)UTC+3
Poštanski broj
01001-14191
Pozivni broj(+370) 5
Sajthttps://vilnius.lt/

Vilnius ili Vilnjus (litvanski: Vilnius, poljski: Wilno, bjeloruski: Вільня) je glavni grad Litvanije i okruga Vilnius.

Geografija

[uredi | uredi kod]

Grad se nalazi se u jugoistočnoj Litvi, na ušću rijeka Vilnije i Nerisa, približno 20 kilometara južno od geografskog centra Europe i 312 kilometara od Baltičkog mora. Izgrađene površine zauzimaju 20,2% teritorija grada, dok šume čine 43,9 % gradskog područja, a vodene površine zauzimaju 2,1%.

Grad se nalazi unutar pojasa Baltičkog pobrđa, duboko usječenog vijugavom dolinom rijeke Neris. Prema jugoistoku teren se uzdiže u brdovito pobrđe Medininkai, bogato dolinama, prema sjeveru prelazi u ravnicu Aukštaičiai, ispresijecanu brojnim jezerima, čiji se južni rub – pobrđe Riešė – uzdiže u blizini sjeverozapadnih gradskih predgrađa, počevši od četvrti Šeškinė, Viršuliškės, Baltupiai i Santariškės. Sjeveroistočni dio grada smješten je u nizini Neris-Žeimena. Centar grada nalazi se u širokoj dolini rijeke Neris, koja se prema rijeci spušta u osam terasa. Rijeka Vilnija, pritok Nerisa, također tvori duboku dolinu. Pobrđa se u prastaru dolinu spuštaju uglavnom strmim padinama, bogatima izvorima i ispresijecanima jarugama. Mjestimično se uzvisine približavaju samim rijekama, a erozija otkriva strme litice, na primjer izdanci Pūčkoriai, Plikakalnis i Naujaneriai. Najniža točka grada (oko 97 metara) nalazi se uz obalu rijeke Neris, dok je najviša točka (234 metara) smještena u četvrti Pavilnys (brdo Rokantiškės). U četvrti Šeškinė nalazi se reliktni oblik glacijalnog akumulacijskog reljefa, esker Šeškinė. Ostali prepoznatljivi glacijalni oblici reljefa uključuju brda Paneriai, sufozijski cirk Gariūnai te brda Rasos-Ribiškės.

Klima

[uredi | uredi kod]

Klima je prijelazna, s toplim ljetima i hladnim zimama. Prosječna godišnja temperatura iznosi +6,6 °C. Januar je najhladniji mjesec s prosječnom temperaturom od −4 °C, dok je juli najtopliji s prosječnom temperaturom od 17 °C. Prosječna godišnja količina oborina iznosi 688 mm. Nekim godinama pojavljaju se topla ljeta, s temperaturama iznad 30 °C, moguće su suše koje traju nekoliko tjedana. Zime su hladne, noćne temperature padaju i do −30 °C, a rijeke se zaleđuju. Snježni pokrivač u Vilniusu, kao i u cijeloj istočnoj Litvi, deblji je nego u drugim dijelovima zemlje. Mjerenja temperature zraka provode se od 1770. godine, a mjerenja oborina od 1887. godine.

Klimatski podaci za Vilnius (normalne vrijednosti 1991-2020, ekstremne vrijednosti od 1777. do danas)
Mjesec Jan Feb Mar Apr Maj Jun Jul Aug Sep Okt Nov Dec God.
Apsolutni maksimum (°C) 12,3 14,4 24,7 29,0 31,8 34,2 36,4 34,9 33,1 24,5 15,5 10,5 36,4
Srednji maksimum (°C) −1,5 −0,4 4,5 12,7 18,5 21,8 23,8 23,1 17,4 10,3 3,9 −0,1 11,2
Srednja dnevna (°C) −3,7 −3,1 0,7 7,4 12,9 16,3 18,5 17,6 12,6 6,8 1,9 −2,0 7,2
Srednji minimum (°C) −6,0 −5,6 −2,7 2,6 7,5 11,2 13,6 12,7 8,5 3,8 −0,1 −4,1 3,5
Apsolutni minimum (°C) −37,2 −35,8 −29,6 −14,4 −4,4 0,1 3,5 1,0 −4,8 −14,4 −22,8 −30,5 −37,2
Precipitacija (mm) 48 42 41 43 56 65 92 76 57 60 47 51 678
Relativna vlažnost (%) 88 85 76 67 67 70 73 73 79 85 90 90 79
Broj sunčanih sati 35,1 56,4 131,9 194,6 260,7 263,3 262,9 245,7 168,1 95,1 31,0 24,6 17694
Izvor: Litavska hidrometeorološka služba,[1] WMO (prosječne najviše i najniže temperature),[2] NOAA (ekstremi)[3]


Historija

[uredi | uredi kod]
Vilnius 1934. godine.

Historija grada seže u kameno doba. Vilnius je bio glavni grad Velike Kneževine Litve od najmanje 1323. do 1795. godine.

Ime potječe od rijeke Vilnije koja teče kroz grad. Samo ime rijeke, Vilnia, povezuje se s litavskom općom imenicom "vilnia", od koje je inačica "vilnis" postala standardni oblik. Najstariji oblik imena grada, "Vilnia", nalazi se u narječjima istočne Litve. Oko 15. vijeka ustalio se oblik "Vilnius", nastao po uzoru na "Alyta" (ime rijeke) i "Alytus", ime grada. Oblik "Vilnius" pojavljuje se u litavskim tekstovima iz 16. vijeka. Najstariji oblik imena, "Vilna", očuvao se u latinskom jeziku. Točan datum osnutka naselja nije sa sigurnošću poznat i počeci grada obavijeni su "legendom o Željeznom vuku". Vilnius, koji je od samih početaka bio baltičko naselje, stekao je važnost u okviru Velike Kneževine Litve. Prvi se put u pisanim izvorima spominje u pismu iz 1323. godine, koje je litavski veliki knez Gediminas uputio raznim njemačkim gradovima. U njemu je pozvao Židove i Nijemce da se ondje nastane te naložio izgradnju drvenog dvorca na brežuljku. Pred kraj 14. vijeka grad je pretrpio brojne upade Teutonskog reda (1365, 1375, 1383, 1339, 1394), koji su prestali dolaskom dinastije Jagelovića na vlast na ova područja. Dana 22. marta 1387. godine, boraveći u Merkinėju, poljski kralj i litavski veliki knez Jagelo dodijelio je Vilniusu magdeburško pravo a taj je pravni okvir naknadno poslužio kao uzor mnogim drugim gradovima u Velikoj Kneževini Litvi. Od 14. vijeka bio je glavni grad Velike Kneževine Litve, a od 1569. jedno od vodećih središta Poljsko-Litavske Unije, uz Varšavu i Krakow.

Vilnius je doživio razdoblje velikog procvata u doba Poljsko-litavske Unije, osobito nakon što je litavski veliki knez Stjepan Báthory 1579. godine osnovao Sveučilište u Vilniusu. Univerzitet je ubrzo postalo najvažnije središte kulture i obrazovanja u regiji. Grad se razvio u kulturno i znanstveno središte koje je privlačilo doseljenike s istoka i zapada. Bio je dom raznolikim zajednicama, uključujući poljsko, židovsko, pravoslavno i njemačko stanovništvo. Vilnius je postao važno središte židovske kulture u sjevernoj Europi. Godine 1610. jedan požar je poharao Vilnius, nanijevši veliku štetu univerzitetu te njegovoj knjižnici i arhivu. 1655. godine je ruski car ušao u Vilnius, a grad je prvi put bio okupiran i pod upravom ruske vojske. Nekoliko dana je trpio pljačke i požare, a velik dio stanovništva bio je masakriran. Iako su se Rusi povukli nakon trinaest godina, rast Vilniusa dugo je stagnirao. Tijekom Velikog sjevernog rata (1700-1721) Vilnius je okupirala švedska vojska (1702. i 1707). U 18. stoljeću razvoj grada usporili su veliki požari 1737, 1748. i 1749. godine. Od 1795. do Prvog svjetskog rata Vilnius je zajedno s ostalim litvanskim krajom bio dio Ruskog Carstva i služio kao upravno središte gubernije. Nakon ustanka iz 1831. godine ruske su vlasti zatvorile univerzitet, smatrajući ga žarištem nacionalističkih težnji. Dok se razvijao kao glavni grad ruske gubernije, Vilnius je zadržao i regionalnu važnost, pa je u carsko dobu služio kao sjedište Generalne gubernije i središte Sjeverozapadnog kraja.

Njemačke snage su okupirale grad od 1915. do 1918, a sovjetske 1920. godine. Nakon toga grad je anektirala Poljska, a glavni grad Litve premješten je u Kaunas. Univerzitet Stjepana Báthoryja, na kojem se nastava odvijala na poljskom jeziku, djelovalo je u Vilniusu od 1919. do 1939. godine. Godine 1931. grad je pogodila velika proljetna poplava: razina rijeke Neris porasla je 825 centimetara iznad razine opasnosti, pri čemu su poplavljene čak i kripte Katedrale u Vilniusu. Nakon izbijanja Drugoga svjetskog rata 1939. godine, Crvena armija okupirala je grad. Ipak, iste godine grad je predan Republici Litvi. U ljeto 1940. Vilnius je – zajedno s ostatkom Litve – okupirao i anektirao Sovjetski Savez. Nakon što su njemačke snage okupirale Litvu u ljeto 1941, velika većina židovskog stanovništva postala je žrtvom nacističke politike istrebljenja. Mnogi su ljudi bili zatočeni u getu u vilniuskoj Staroj gradskoj jezgri, deportirani u koncentracijske logore i ondje ubijeni. Tijekom rata uništeno je približno 40% gradskog stambenog fonda. Sovjeti su 1944. godine okupirali Vilnius. Grad je postao glavni grad Litavske SSR te je obnovljen nakon ratnih razaranja. Započela je izgradnja stambenih kompleksa i novih četvrti. U sklopu rusifikacije Litve, radnici drugih nacionalnosti preseljeni su u nove gradske tvornice, a divizija Crvene armije stacionirana je u vojnoj bazi "Šiaurės miestelis" (Sjeverni grad). Od 1963. godine željeznička mreža te regije bila je pod nadležnošću Okruga Vilnius, koji je bio podređen Upravi Baltičkih željeznica sa sjedištem u Rigi. U razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata Vilnius je doživio ubrzan gospodarski razvoj koji je obuhvaćao sektore strojarstva, obrade metala, građevinarstva, prerade drva, lake industrije, prehrambene i kemijske industrije. Izgrađeni su veliki industrijski pogoni, uključujući tvornice alatnih strojeva "Komunaras" i "Žalgiris", elektrotehničku tvornicu "Elfa", komplekse za proizvodnju namještaja, tvornicu konditorskih proizvoda "Pergalė" i tvrtku za proizvodnju odjeće "Lelija", kao i pogone za proizvodnju plastike i računalne opreme te kompleks općeg strojarstva. Izgrađena je i kogeneracijska elektrana u Vilniusu.

Između 1987. i 1991. godine u Vilniusu su održane masovne demonstracije protiv sovjetskog režima. Vrhovno vijeće Litavske SSR je 11. marta 1990. objavilo odcjepljenje od Sovjetskog Saveza i namjeru obnove neovisne Litve. Sovjeti su 9. januara 1991. rasporedili postrojbe Vladimira Ušhopčika u Vilnius, a situacija je kulminirala napadom 13. januara na sjedište državne radiotelevizije i televizijski toranj u Vilniusu, pri čemu je poginulo četrnaest osoba. Sovjetski Savez priznao je neovisnost Litve u septembru 1991. godine. Prema Ustavu Litve, "glavni grad litavske države jest grad Vilnius, historijski glavni grad Litve". Vilnius je proglašen Europskom prijestolnicom kulture za 2009. godinu, zajedno s Linzom. Financijska kriza iz 2008. godine dovela je do pada turizma i onemogućila dovršetak mnogih projekata, pojavile su se optužbe za korupciju i nesposobnost, povećanje poreza na kulturne djelatnosti potaknulo je prosvjede, a gospodarska situacija izazvala je nemire. Godine 2015. Remigijus Šimašius postao je prvi gradonačelnik toga grada izabran izravnim glasovanjem.

Demografija

[uredi | uredi kod]
Moderni dio grada Vilniusa.

U gradu živi oko 533.000 ljudi (2003). Veću stanovništva čine Litvanci. Pored njih, značajan deo stanovništva čine Rusi (19%), Poljaci (15%) i Belorusi.

Gradske četvrti

[uredi | uredi kod]

Grad Vilnius je sastavljen od 20 gradskih četvrti:

 Gradska četvrt Površina (km2) Stanovništvo (2001.)
1 Verkiai 56,0 30.856
2 Antakalnis 77,2 39.697
3 Pašilaičiai 7,9 25.674
4 Fabijoniškės 5,9 36.644
5 Pilaitė 13,9 15.996
6 Justiniškės 3,0 30.958
7 Viršuliškės 2,6 16.250
8 Šeškinė 4,6 36.604
9 Šnipiškės 3,1 19.321
10 Žirmūnai 5,7 47.410
11 Karoliniškės 3,7 31.175
12 Žvėrynas 2,6 12.188
13 Grigiškės 7,0 11.617
14 Lazdynai 9,9 32.164
15 Vilkpėdė 10,8 24.749
16 Naujamiestis 4,9 27.892
17 Senamiestis 4,4 21.022
18 Naujoji Vilnia 38,6 32.775
19 Paneriai 84,8 8.909
20 Naujininkai 37,6 33.457
21 Rasos 16,3 13.054

Znamenitosti

[uredi | uredi kod]
Crkva svete Ane.

Među najznačajnijim građevinama u gradu nalazi se crkva sv. Ane. Riječ je o katoličkoj crkvi smještenoj na desnoj obali rijeke Vilnije, podignutoj između 1495. i 1500. godine. Prva crkva je izgrađena od drveta i podignuta je za Anu (1350-1418), veliku kneginju Litve i prvu suprugu Vitolda Velikog (1350-1430). Crkva je srušena je u požaru iz 1419. godine. Današnja crkva je izgrađena je po nalogu poljskog kralja i litavskog velikog kneza Aleksandra Jagelovića u razdoblju od 1495. do 1500. godine; njezin je vanjski izgled od tada ostao gotovo nepromijenjen. Godine 1747. crkva je obnovljena pod nadzorom Johanna Christopha Glaubitza.

Poznate ličnosti

[uredi | uredi kod]

Galerija slika

[uredi | uredi kod]

Vanjske veze

[uredi | uredi kod]
  1. ↑ „Klimato duomenys 1991-2020” (lt). Lietuvos hidrometeorologijos tarnyba.
  2. ↑ „World Weather Information Service – Vilnius”. Svjetska meteorološka organizacija. Arhivirano iz originala na datum 23. decembra 2019. Pristupljeno 2. februara 2013.
  3. ↑ „Vilnius Climate Normals 1961–1990”. National Oceanic and Atmospheric Administration. Arhivirano iz originala na datum 18. marta 2022. Pristupljeno 2. februara 2017.