Abdulvehab Ilhamija Žepčevi - Kroz Historijski Kaleidoskop Dramskog Stvaralaštva Rusmira Agačevića /Bosniac’s Great Figures: Abdulvehab Ilhamia of Zepce Viewed Through the Historical Kaleidoscope of Rusmir Agacevic’s Drama Writing
Sažetak Dramski tekst Ilhamija Rusmira Agacevica možemo svrstati u historijske dramske tekstove k... more Sažetak Dramski tekst Ilhamija Rusmira Agacevica možemo svrstati u historijske dramske tekstove koji su zasnovani na temeljima stvarnih historijskih licnosti i događaja. Agacevic se preko lika Ilhamije okrece aktualnim i idejno-filozofskim pitanjima, te nastoji stvoriti paralele sa prosloscu, tražeci odgovore na goruca pitanja sadasnjosti. Na osnovu te konstatacije možemo potvrditi teoriju da embrion historijske dramaturgije treba tražiti u drustvenoj potrebi za politickim teatrom pomocu kojega se putem proslosti kroz poruke univerzalne vrijednosti demistificira problematika suvremenosti. Ilhamija je jedna od najmarkantnijih licnosti bosanskohercegovacke historije na prelazu iz 18. u 19. stoljece. U historiji bosanskohercegovacke književnosti inace ne postoji nijedna licnost koja bi se mogla porediti sa velicinom ovog covjeka koji je radi slobode svoga govora oslikanog u pjesnickom stvaranju bio spreman i da odbaci svoj vlastiti život, te uopce nije cudo da je on bio inspiracija mno...
Marcel Proust and Zen-Buddhism (What is Satori and Why is Proust Buddhists?)
Palimpsest, 2017
In order to be able to understand the Proust's search for lost time, firstly we need to expla... more In order to be able to understand the Proust's search for lost time, firstly we need to explain the basic terms closely connected to this, according to many, the best novel of all times that altruistically offers the humanity recipe for happy life philosophy. To understand Proust's concept of time, at the same time means to possess basic knowledge in many natural science, primarily in physics (quantum physics and theory of chaos), but also in philosophy and history.  To be able to understand how this Zen Buddhism can be connect with one of the world's greatest writer, Marcel Proust, we must first explain the concepts of Zen Buddhism and its highest goal-Satori, and then we must also deal with Bergson's interpretation of time and ''memory'', Russian school of formalism, contemporary self psychology, and it is also inevitable to mention the Celtic mythology, all with the goal better to understand Proust as a writer who can really change our lives. Proust, himself, could be perceived as an excellent self-psychologist, because his huge novel In Search of Lost Time can be seen as a contemporary form of self-psychoanalysis, in whose centre of  interests is a conflict between I (Marcel as narrator) and Not-I (Marcel as the hero, through the time mirrors). Self psychology is the first scientifically proven theory that connects a sense of identity (self) as non-duality (Unity) between I and Other. While I and Other seemingly create conflict situation, they still make a meaningful whole in which I and Other are defined, complementary and creating each other. He seems to be trying to cross the invisible furrow between '' this '' and '' that '' world, i.e., he if trying to achieve their unity, what he has certainly succeeded at that moment when he again found the lost time, and recipients of this, his, timeless novel offers teleporter to another and nicer dimensions of living
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Bihaću, 2010
Ciljevi i zadaci ovog rada manifestiraju se u težnji da se na osnovu analiziranih tekstova, hutbi... more Ciljevi i zadaci ovog rada manifestiraju se u težnji da se na osnovu analiziranih tekstova, hutbi/vazova i homilija doprinese tvrdnji da je religijski stil, zaseban funkcionalni stil, sa svojim specifičnim osobinama i funkcijama. Od svih religijskih žanrova i vrsta, odabrane su baš religijske retoričke vrste, hutbe/vazovi i homilije, zato što oni najviše ''iskaču'' iz unaprijed zadanih šablona religijskog stila i dozvoljavaju hatibu/homiletu najviše slobode pri izražavanju individualnog stila. Upravo, uzimajući ''najslobodniju'' vrstu unutar religijskog funkcionalnog stila, nastojalo se ukazati, da bez obzira na utjecaj individualnog stila i gubljenja nekih karakterističnih osobina religijskog stila, hutbe/vazovi i homilije ipak zadržavaju i pokazuju najkarakterističnije osobine religijskog stila, što dokazuje opravdanost izdvajanja ovog stila, kao samostalnog funkcionalnog stila.
HUSEIN-BEG KAPETAN GRADAŠČEVIĆ (ZMAJ OD BOSNE) KROZ HISTORIJSKI KALEIDOSKOP DRAMSKOG STVARALAŠTVA... more HUSEIN-BEG KAPETAN GRADAŠČEVIĆ (ZMAJ OD BOSNE) KROZ HISTORIJSKI KALEIDOSKOP DRAMSKOG STVARALAŠTVA NEDŽADA IBRIŠIMOVIĆA, NIJAZA ALISPAHIĆA I FUADA TABAKA Sažetak Ciljevi i zadaci ovog rada manifestiraju se u težnji da se na osnovu analiziranih dramskih tekstova, doprinese tvrdnji da embrion historijske dramaturgije treba tražiti u društvenoj potrebi za političkim teatrom pomoću kojega je putem prošlosti kroz poruke univerzalne vrijednosti demistificirana problematika savremenosti. Dakle, drame koje svoje inspiracijsko polazište imaju u prošlosti, koriste prošlost samo kao pogodno tlo za aktualizaciju nekih savremenih problema, te na taj način progovaraju o univerzalnom. Kako bosanskohercegovačka drama uopće nije dovoljno istražena, nije ni čudo koliko se malo pisalo o bosanskohercegovačkoj historijskoj drami koja je jedno vrijeme čak bila i dominanta orijentacija dramskih stvaralaca. U sklopu historijskih dramskih tekstova, posebno se izdvajaju oni koji su inspirirani ličnostima bošnjačkih velikana kao što su Husein-beg Gradaščević, Mehmedpaša Sokolović, Mula Mustafa Bašeskija, muftija Karabeg, Abdulvehab Ilhamija Žepčevi, Alija Đerzelez i mnogi drugi. Ključne riječi: historijski dramski tekstovi, historija, historija mentaliteta, političko pozorište, Pokret za autonomiju Bosne, kapetanije, simbioza prošlosti i sadašnjosti, demitomanizacija, Husein-beg Gradaščević, Zmaj od Bosne, Nedžad Ibrišimović, Nijaz Alispahić, Fuad Tabak. Da bi se u potpunosti percipirala dramska prikazanja o Gradaščeviću, neophodno je prije same percepcije dramskog djela proučiti lik i djelo ovog bosanskog junaka, te na taj način percipirane
Dramski opus Nedžada Ibrišimovića omeđen je i determiniran historijom kao vječitom inspiracijom k... more Dramski opus Nedžada Ibrišimovića omeđen je i determiniran historijom kao vječitom inspiracijom koja svoje izvore crpi iz bogate i plodne bošnjačke sredine, ali je značajno, čak i neophodno, spomenuti i to da su njegovi dramski tekstovi satkani na temama koje je on uglavnom već umjetnički zahvatio i obradio u svom opsežnom romanesknom i pripovjedačkom radu. Historija, kod Ibrišimovića, nije definirana kroz tradicionalnu definiciju koja svoju polaznu tačku uvijek utemeljuje na nekom značajnom historijskom događaju ili na nekoj značajnoj historijskoj ličnost, pa je zbog toga osuđena da ima retrospektivnu tačku gledišta. Nasuprot tome, Ibrišimović historiju definira onako kako je to započeo Niče, a kasnije su mnogi prihvatili tu definiciju historije kao varijabilnog zbira historije mentaliteta, pri čemu se ona nužno mora sagledavati kao ''živo'' stvaralačko tkivo, dual sadašnjosti i budućnosti i upravo zbog toga je najvažnije spoznati ovu psihološku stranu historije, kao eksplicitni pokazatelj ''historije odozdo''. Njegova koncepcija prošlosti koja izričito uobličuje njegov stvaralački rad je takva da on uvijek teži da egzistencijalnim odbljescima varijabilne prošlosti pronađe ono što je univerzalno, ono što kao neizlječiva kletva određuje cjelokupno čovječanstvo od njegova postanja, pa tako, iznova i iznova, u starom traži novo, poznato želi učiniti spoznatim, u pojedinačnom traži općeljudsko koje je nužan cilj svakog istinskog umjetničkog stvaralaštva.
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Bihaću, 2014
Historijska podloga za dramske tekstove o Hasanaginici su najčuvenija bošnjačka narodna balada, t... more Historijska podloga za dramske tekstove o Hasanaginici su najčuvenija bošnjačka narodna balada, te mnogobrojne, raširene legende i usmene predaje. Sama balada o nesretnoj Hasanaginici nastala je u Imotskoj krajini, a osnovni tok baladne radnje dešava se u mjestu Vrdol (današnjiem Zagvozdu i Župi) gdje je, po junaštvu čuveni, Hasan-aga Arapović imao velika imanja i kule koje je najvjerovatnije zadobio kroz svoje nadaleko čuveno vojevanje. Vrijeme radnje se može odrediti kao kraj prve polovine XVII vijeka, za vrijeme poznatog Kandijskog rata, kada je došlo do potresanja i pomijeranja granica gigantskoga Osmanskoga carstva. Nesretni splet okolnosti izazvan prvenstveno socijalno-kulturološkim uzrocima će Hasanaginicu gurnuti u emocionalnu provaliju i tragičnu smrt žene-majke. I kada se saberu historijski dokumenti, narodne legende, i podaci koje nam donosi sama balada, teško je znati šta se od ovoga stvarno dogodilo, a šta je ''narod pridodao''. Možda su se događaji odvi...
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Bihaću
U svim se Isakovićevim ostvarenjima mogu uočiti slike prošlog i slike savremenog, historijska i o... more U svim se Isakovićevim ostvarenjima mogu uočiti slike prošlog i slike savremenog, historijska i ovovremena slika svijeta. Ipak, i u jednom i u drugom slučaju, u cjelini, Isaković traga za nepromjenljivom slikom ljudske dvojnosti, on je sav u naporu označavanja krajnosti ljudske egzistencije, neprekidnom srazu gradilačkog i rušilačkog principa, koje ćemo jednako prepoznati i u kozmičkom i u antropološkom, i u prošlom i u sadašnjem. On daje analitičke slike odraza i obrisa u ljudskim postupcima i stvarima i pojavama oko njih, te se ti obrisi mozaički slažu u više ili manje cjelovit i koherentan pripovijedani motiv, upravo skup, snop analitičkih podataka obično bez zaključenih sinteza, sa objektivistički otvorenim slikama za čitalačko opredjeljenje i zaključak. Kao dramski pisac (To, Generalijum, Hasanaginica…), Isaković će se realizirati krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošlog vijeka. On spada u grupu dramskih pisaca koji u tom periodu istražuju moderni teatar i prei...
Jančić, Miroslav, Baš-baščaršija: pozorišno-kazališna zavrzlama kao slika bosanskoga identiteta N... more Jančić, Miroslav, Baš-baščaršija: pozorišno-kazališna zavrzlama kao slika bosanskoga identiteta Nakon faze socijalističkog realizma u kojoj se sve dramsko stvaralaštvo svodilo na agitovke, a zatim na nadograđujuće, uglavnom angažirane satire, dolazi do procesa oslobađanja od zadanih formaliziranih dramskih okova i do otvaranja prema utjecajima modernog svjetskog dramskog stvaralaštva. Zbog specifičnog društveno-političkog uređenja koje se decenijama održalo u našoj zemlji (period socijalističke Jugoslavije), političko kazalište nije nikad zaživjelo u pravom smislu te riječi, ali je zbog toga uspjelo da se transformiše u specifičan oblik historijske drame Upravo je Miroslav Jančić, svojom dramom Bosanski kralj 1967. godine bio formalni začetnik dramskog kruga sa historijskom tematikom. On začinje krug dramskog stvaralaštva koji svoje tematske izazove crpi iz bogate bosanske historije, ali ne više u onom romantičarskom zanosu, s ciljem da se ona idealizuje i služi kao nacionalni opijat, već s ciljem da se kroz paralele sa prošlošću ukaže na probleme koji more sadašnjost i da se razotkrije njihova cirkularna i univerzalna osobina. U svojoj kazališno-pozorišnoj zavrzlami pod nazivom Baš-Baščaršija (1970), Jančić je dramski obradio vremenski period od 1914. do 1944. Za razliku od svojih prethodnih historijskih drama koje su izvor crpile u bogatoj srednjovjekovnoj historiji BiH, Jančić u drami Baš-Baščaršija seže u jedan drugi vremenski period. To je nemirno i prelomno razdoblje bosanskohercegovačke historije koje obuhvata vrijeme I svjetskog rata, međuratno razdoblje i vrijeme II svjetskog rata, a baš u tom vremenu je istaknuo i psihološki secirao, najvažniji problem kojem je Bosna oduvijek izložena i oko kojeg se vrte sve njegove drame, a to je problem međunacionalne mržnje I negiranja zajedničkog identiteta. Ovaj dramski tekst, realnost na ovim prostorima prikazuje kroz drugačiju prizmu, koristeći komediju orfeumskog tipa kao pozorišni izraz, u kojoj humor najčešće počiva na verbalnom vicu i na zanimljivom karikiranju određenog mentaliteta. Eksplicitno-figuralnom tehnikom karakterizacije, koja je dovedena do krajnosti, autor djelomično vrši i implicitno-figuralnu karakterizaciju likova preko ala turka/ala franga kostima, te ujedno međukonfesionalnu rascijepljenost naglašava i eksplicitno, kad, autorskom tehnikom karakterizacije, u popisu uloga kratko i jasno ističe nacionalnu pripadnost dramskih aktera (pored toga što im daje tipična nacionalna imena, ističući tako kontrast između njih), ili Anđinu nacionalnu nepripadnost (kojoj opet dodaje još dva imena, ustvari istu varijaciju imena po različitim konfesijama). Ovo je ustaljeni način autorske dramske tehnike s kojom se ističe kontrastno djelovanje između dramskih aktera. Sam kraj drame je otvorene strukture, nema onog jasnog razrješavanja sukoba i dokidanja dramske radnje, što je i bila sama simbolična namjera autora, koji takav nerazjašnjeni kraj sukoba tri konfesije i dalje ostavlja otvoren, pod tačkom tišine, ali i pod tačkom sijeva jakih eksplozija. Ovim postupkom, Jančić ističe da problem koji on tematizira u drami ne proističe iz neke trenutne krize, nego da je takvo stanje trajno, te da nije moguće naći njegovo rješenje, nego se međukonfesionalna kriza I negiranje zajedničkog identiteta stalno ponavlja i ponavlja, kao uzročno-posljedični slijed zatvorenog historijskog kruga. Ujedno, ovakav način
Sažetak: Dramski opus Nedžada Ibrišimovića omeđen je i determiniran historijom kao vječitom inspi... more Sažetak: Dramski opus Nedžada Ibrišimovića omeđen je i determiniran historijom kao vječitom inspiracijom koja svoje izvore crpi iz bogate i plodne bošnjačke sredine, ali je značajno, čak i neophodno, spomenuti i to da su njegovi dramski tekstovi satkani na temama koje je on uglavnom već umjetnički zahvatio i obradio u svom opsežnom romanesknom i pripovjedačkom radu. Historija, kod Ibrišimovića, nije definirana kroz tradicionalnu definiciju koja svoju polaznu tačku uvijek utemeljuje na nekom značajnom historijskom događaju ili na nekoj značajnoj historijskoj ličnost, pa je zbog toga osuđena da ima retrospektivnu tačku gledišta. Nasuprot tome, Ibrišimović historiju definira onako kako je to započeo Niče, a kasnije su mnogi prihvatili tu definiciju historije kao varijabilnog zbira historije mentaliteta, pri čemu se ona nužno mora sagledavati kao ''živo'' stvaralačko tkivo, dual sadašnjosti i budućnosti i upravo zbog toga je najvažnije spoznati ovu psihološku stranu historije, kao eksplicitni pokazatelj ''historije odozdo''. Njegova koncepcija prošlosti koja izričito uobličuje njegov stvaralački rad je takva da on uvijek teži da egzistencijalnim odbljescima varijabilne prošlosti pronađe ono što je univerzalno, ono što kao neizlječiva kletva određuje cjelokupno čovječanstvo od njegova postanja, pa tako, iznova i iznova, u starom traži novo, poznato želi učiniti spoznatim, u pojedinačnom traži općeljudsko koje je nužan cilj svakog istinskog umjetničkog stvaralaštva. Ključne riječi: Nedžad Ibrišimović, historija, tok svijesti, varijabilna prošlost, vrijeme, općeljudsko, slutnja, muftija Karabeg, Husein beg Gradaščević, Zmaj od Bosne, Boja Hrđe, bošnjačka književnost, dramska književnost, teatar apsurda, historijska drama Dramski opus Nedžada Ibrišimovića uglavnom je omeđen i determiniran historijskom inspiracijom koja svoje izvore crpi iz bogate bošnjačke sredine, ali je značajno, čak i neophodno, spomenuti i to da su njegovi dramski tekstovi satkani na temama koje je on uglavnom već zahvatio i obradio u svom opsežnom romanesknom i pripovjedačkom radu. Njegova koncepcija prošlosti koja izričito uobličuje njegov stvaralački rad je takva da on uvijek teži da egzistencijalnim odbljescima varijabilne prošlosti pronađe ono što je univerzalno, ono što kao neizlječiva kletva određuje cjelokupno čovječanstvo od njegova postanja, pa tako, iznova i iznova, u starom traži novo, poznato želi učiniti spoznatim, u pojedinačnom traži općeljudsko koje je nužan cilj svakog istinskog umjetničkog stvaralaštva. Inspiriran vlastitim romanom, Ibrišimović je napisao izvrstan neoekspresionistički dramski tekst (1970) o porodici Abazović. Kao i u romanu, koji je antologijski primjerak romana toka svijesti u
dr.sc. Amra Memić Islamski pedagoški fakultet u Bihaću Sažetak: Posljednja ljubav Hasana Kaimije ... more dr.sc. Amra Memić Islamski pedagoški fakultet u Bihaću Sažetak: Posljednja ljubav Hasana Kaimije (1973.) je historijska drama Derviša Sušića koja se bavi društveno – političkim stanjem u Sarajevu neposredno prije čuvene bune koja se desila potkraj 17. stoljeća. U centru dramske radnje je praćenje života poznatog sarajevskog šejha Hasana Kaimije. Osim što je njegovo ime poznato iz književnog svijeta, kao ime jednog od najznačajnijih stvaralaca na orijentalnim jezicima (turskom) i alhamijado književnosti, Kaimija je prije svega poznat i kao predvodnik Sarajevske bune iz 17. st. Podaci o njegovom životu su veoma kontraverzni i historijske činjenice se uglavnom isprepliću sa narodnim predajama i legendama. Na području Bosne i Hercegovine u drugoj polovini 17. st. vladaju teška privredna depresija i velika ekonomska kriza koje su u tolikoj mjeri bile izražene da prouzrokuju glad i zarazne bolesti, koje su zahvatile mnoga sela i gradove širom zemlje, što je dovodilo do sve većeg nezadovoljstva seljaka i običnih građana, tako da je tačka usijanja narodnog nezadovoljstva dostigla vrhunac. Pred sam Veliki rat, 1682. godine došlo je do čuvene bune u Sarajevu, u kojoj su se ujedinili i građani i seljaci i esnaflije i trgovci, i svi oni koji su osjetili glad i tešku čizmu tadašnje totalitarne vlasti u zemlji... a na čije je čelo, kao sasvim prirodan slijed događaja u sarajevskoj čaršiji, stao veliki šejh, Hasan Kaimija. Nakon što je pobuna ugušena, Kaimija je, kao njen vođa, a najvjerovatnije i idejni začetnik, protjeran iz Sarajeva u Zvornik, gdje je 1690. umro. Derviš Sušić je u ovom dramskom tekstu vješto iskoristio spoj historijskih činjenica, narodne epske pjesme i velikog broja predaja i legendi, te sjedinio dva, kod Bošnjaka, omiljena junaka, Hasana Kaimiju i Budalinu Talu u dirljivoj dramskoj slici koja proispitije pojmove koji tkaju unutrašnji puls svakog moralno čistog čovjeka koji osjeća svoju domovinu baš kao i sebe samog. Posljednja ljubav Hasana Kaimije (1973.) je historijska drama koja se bavi društveno – političkim stanjem u Sarajevu neposredno prije čuvene bune koja se desila potkraj 17. stoljeća. U centru dramske radnje je praćenje života poznatog sarajevskog šejha Hasana Kaimije. Akcenat je stavljen na preispitivanje toga kako će se u sukobu koji se sprema između siromašnih, doslovno gladnih ljudi (bosanski narod) i onih koji se brinu samo o svom probitku i bogatstvu (totalitarna vlast u Bosni) ponašati šejh Hasan Kaimija, čovjek koji je u
Hasanaginica-usmena balada u dramskom stvaralaštvu na primjeru dramskih tekstova Alije Isakovića ... more Hasanaginica-usmena balada u dramskom stvaralaštvu na primjeru dramskih tekstova Alije Isakovića i Nijaza Alispahića dr.sc. Amra Memić Sažetak: Historijska podloga za dramske tekstove o Hasanaginici su najčuvenija bošnjačka narodna balada, te mnogobrojne, raširene legende i usmene predaje. Sama balada o nesretnoj Hasanaginici nastala je u Imotskoj krajini, a osnovni tok baladne radnje dešava se u mjestu Vrdol (današnjiem Zagvozdu i Župi) gdje je, po junaštvu čuveni, Hasan-aga Arapović imao velika imanja i kule koje je najvjerovatnije zadobio kroz svoje nadaleko čuveno vojevanje. Vrijeme radnje se može odrediti kao kraj prve polovine XVII vijeka, za vrijeme poznatog Kandijskog rata, kada je došlo do potresanja i pomijeranja granica gigantskoga Osmanskoga carstva. Nesretni splet okolnosti izazvan prvenstveno socijalno-kulturološkim uzrocima će Hasanaginicu gurnuti u emocionalnu provaliju i tragičnu smrt žene-majke. I kada se saberu historijski dokumenti, narodne legende, i podaci koje nam donosi sama balada, teško je znati šta se od ovoga stvarno dogodilo, a šta je ''narod pridodao''. Možda su se događaji odvijali autentično onima u baladi, a možda se u stvarnosti desio samo poneki fragment od svega onog ispjevanog i ispripovijedanog, međutim, ovakva duboka tragedija, o bolnoj smrti nesretne žene-majke zarobljene u nepravednom i krutom ''kastinskom'' sistemu, u kojem je djelovala samo kao svojina i predmet plemićkog ''nama'', bilo muža, bilo brata, svoju idealnu umjetničku preregistraciju pronaći će u bošnjačkoj dramskoj književnosti. Svoju inspiraciju u ovoj svjetski poznatoj baladi pronašla su dva vrhunska bošnjačka dramska pisca, Alija Isaković i Nijaz Alispahić, što je rezultiralo nastankom dva vrlo značajna historijska dramska teksta, koji svojim estetskim vrijednostima zauzimaju same vrhove ove književne vrste, ali ujedno i ukazuju na neprekinuti kontinuitet i brižljivo njegovane tradicionalne vrijednosti bošnjačke književnosti općenito. Oba dramska autora su se vješto poslužila specifičnim konstruktivnim postupkom semantiziranjem dramskog vremena, jer odabir bilo koje historijske epohe ima tačno predodređenu semantičku funkciju pri prezentaciji dramskog teksta. Zahvaljujući dramskoj multimedijalnosti, tako imamo paralelni tok dvije konkretne vremenske veličine i one su uvijek kroz prožimanje unutrašnjeg komunikacijskog sistema sa vanjskim komunikacijskim sistemom u svojevrsnoj simbiozi. Ključne riječi: Hasanaginica, Hasan-aga Arapović, beg Pintorović, imotski kadija, kastinski poredak, klasne i kulturološke granice, žena kao svojina, Alija Isaković, Nijaz Alispahić, balada, dramski tekst, preregistracija diskursa, semantiziranje dramskog vremena
Sažetak: Nastanak bošnjačkih epskih pjesama, koje se uobičajeno zovu i krajiške junačke pjesme, o... more Sažetak: Nastanak bošnjačkih epskih pjesama, koje se uobičajeno zovu i krajiške junačke pjesme, objašnjava se društveno – historijskim uslovima područja na kojem su one nastajale, a najviše se javljaju upravo na području bosanske krajine, kao ''krajištu'' (granici) dvije suprotne kulture, dvije suprotne religije i dva od pamtivijeka sukobljena svijeta, islamskog Istoka i kršćanskog Zapada. Ono što je definiralo samu suštinu ovog tipa pjesama je specifičan krajiški graničarsko-ratnički mentalitet bosanskoga čovjeka koji kroz dugi period, od pada srednjovjekovne bosanske države, preko perioda osmanske vladavine, pa i dan danas, lebdi na vjetrometini stalnih krvavih okršaja i sukoba. Takav načini života, života na ivici, na granici, nužno se morao emanirati kroz narodno stvaralaštvo, koje je na najljepši način posvjedočilo o psiho – socijalnom koloritu i estetskim normama tog bajkovitog i davnog vremena na krajištu Osmanskoga carstava. Iako se muslimanske epske pjesme javljaju širom jugo – istočne Evrope, gdje god su živjeli muslimani, ipak je od cijelog Balkana, upravo bosanska Krajina od izrazitog značaja za stvaranje iznimno bogate bošnjačke epike, jer je krajiška epika u svjetskoj književnoj kritici determinirana kao inspiraciju i rasadište većeg dijela sačuvane i zabilježene muslimanske evropske epike uopće. Ključne riječi: Bošnjaci, bošnjačka epika, krajiška epika, Krajina, junački nam, Mustaj – beg Lički, Budalina Tale, Mujo Hrnjica, Halil Hrnjica, Hurem – aga Kozlica, historija, mit, junaci 1. Uvod ili historijsko-socijalni uslovi nastanka krajiške junačke epike (bošnjačkih epskih pjesama) Da bi shvatili samu estetsku srž i kulturno-historijsku vrijednost krajiških junačkih pjesama moramo poznavati historijsko-socijalne uvjete nastanka ovih pjesama koje su izvirale iz svakodnevnog života običnog bosanskoga čovjeka na krajištu, na granici, dvije suprotne kulture, dvije suprotne religije i dva od pamtivijeka sukobljena svijeta, islamskog Istoka i krišćanskog Zapada. Nakon pada srednjovjekovnog bosanskog kraljevstva pod osmanlijsku vlast, te nakon procesa prihvatanja islama, dakle, sve od sredine petnaestog vijeka pa do famoznog habzburško-turskog rata i poraza Osmanlija pod kapijama Beča, nadograđuje se i formira specifičan PAGE 20
Život ne postoji zato da bi jednog dana bio slikom ili knjigom; on je sam po sebi najveća umjetno... more Život ne postoji zato da bi jednog dana bio slikom ili knjigom; on je sam po sebi najveća umjetnost, svojevrsno remek-djelo. (Marcel Proust) Sažetak U opsežnom opusu jednog od najznačajnijih suvremenih bosanskohercegovačkih pisaca, Tvrtka Kulenovića, njegov roman Istorija bolesti se može posmatrati kao svojevrsna kulminirajuća tačka spisateljske evolucije. Kulenović slijedi temeljne postavke francuskih analista i filozofije Henrija Bergsona, na koje nadograđuje učenje novih historicista, koji na prvo i dominantno mjesto postavljaju pitanje uloge i značaja književnosti u kontekstu društvenih uslova. Koristeći posebnu arhitektoniku pripovijedanja karakterističnu za postmoderni roman, Kulenović u bosanskohercegovačku književnost uvodi posebnu vrstu proze koja u takvom obliku nije do sada postojala kod nas. Zbog neuobičajene refreničnosti, ovaj roman/knjigu možemo posmatrati i kroz muzičku definiciju harmonije, koju, kako to Kulenović smatra, roman mora slijediti, da bi se došlo do ''polifonijske i politematske strukture''. Na taj način, Kulenović je u svojoj Istoriji bolesti došao do individualizacije pamćenja i tako stvorio historiju odozdo u kojoj svaki čovjek/žrtva ima svoje Ja, svoj identitet koji je jednako važan (vjerovatno i važniji) kao i kolektivni kvazidentiteti zajednica u očima historije odozgo. Ključne riječi: novi historicizam, postmodernizam, historija, pamćenje odozgo, pamćenje odozdo, fiction i faction, pojam knjige 1. Uvod ili pamćenje odozdo i pamćenje odozgo kao Kulenovićeva ideja vodilja o književnosti 1
Sažetak: U svim se Isakovićevim ostvarenjima mogu uočiti slike prošlog i slike savremenog, histor... more Sažetak: U svim se Isakovićevim ostvarenjima mogu uočiti slike prošlog i slike savremenog, historijska i ovovremena slika svijeta. Ipak, i u jednom i u drugom slučaju, u cjelini, Isaković traga za nepromjenljivom slikom ljudske dvojnosti, on je sav u naporu označavanja krajnosti ljudske egzistencije, neprekidnom srazu gradilačkog i rušilačkog principa, koje ćemo jednako prepoznati i u kozmičkom i u antropološkom, i u prošlom i u sadašnjem. On daje analitičke slike odraza i obrisa u ljudskim postupcima i stvarima i pojavama oko njih, te se ti obrisi mozaički slažu u više ili manje cjelovit i koherentan pripovijedani motiv, upravo skup, snop analitičkih podataka obično bez zaključenih sinteza, sa objektivistički otvorenim slikama za čitalačko opredjeljenje i zaključak. Kao dramski pisac (To, Generalijum, Hasanaginica…), Isaković će se realizirati krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošlog vijeka i on spada u grupu dramskih pisaca koji u tom periodu istražuju moderni teatar i preispituju utjecaje modernog teatra. Zagledan je u prošlost, korespondirajući sa suvremenošću, on se vezuje za našu domaću bošnjačku književnu, narodnu i kulturnu tradiciju, koju, dakle, oblikuje na nov originalan način, izvlačeći univerzalne poruke i smisao.
Bosne) kroz historijski kaleidoskop dramskog stvaralaštva Nedžada Ibrišimovića, Nijaza Alispahića... more Bosne) kroz historijski kaleidoskop dramskog stvaralaštva Nedžada Ibrišimovića, Nijaza Alispahića i Fuada Tabaka Sažetak Ciljevi i zadaci ovog rada manifestiraju se u težnji da se na osnovu analiziranih dramskih tekstova, doprinese tvrdnji da embrion historijske dramaturgije treba tražiti u društvenoj potrebi za političkim teatrom pomoću kojega je putem prošlosti kroz poruke univerzalne vrijednosti demistificirana problematika suvremenosti. Dakle, drame koje svoje inspiracijsko polazište imaju u prošlosti, koriste prošlost samo kao pogodno tlo za aktualizaciju nekih savremenih problema, te na taj način progovaraju o univerzalnom. Kako bosanskohercegovačka drama uopće nije dovoljno istražena, nije ni čudo koliko se malo pisalo o bosanskohercegovačkoj historijskoj drami koja je jedno vrijeme čak bila i dominanta orijentacija dramskih stvaralaca. U sklopu historijski dramskih tekstova, posebno se izdvajaju oni koji su inspirirani ličnostima bošnjačkih velikana kao što su Husein-beg Gradaščević, Mehmed-paša Sokolović, Mula Mustafa Bašeskija, muftija Karabeg, Abdulvehab Ilhamija Žepčevi, Alija Đerzelez i mnogi drugi. Ključne riječi: historijski dramski tekstovi, historija, historija mentaliteta, političko pozorište, Pokret za autonomiju Bosne, kapetanije, simbioza prošlosti i sadašnjosti, demitomanizacija, Husein-beg Gradaščević, Zmaj od Bosne, Nedžad Ibrišimović, Nijaz Alispahić, Fuad Tabak. 1. Uvod (Zmaj od Bosne ili kapetan Husein-beg Gradaščević)) Da bi se u potpunosti percipirala dramska prikazanja o Gradaščeviću, neophodno je prije same percepcije dramskog djela proučiti lik i djelo ovog bosanskog junaka, te na taj način percipiranje dramske dijelove uvlačiti u logički metatekst kroz simbiozu prošlosti (vremena prošlog) i sadašnjosti (vremena sadašnjeg). Zmaj od Bosne, hvalospjevna sintagma koju mu
Dramski tekst Ilhamija, Rusmira Agačevića, radnju smješta u Travnik krajem 18. i početkom 19. sto... more Dramski tekst Ilhamija, Rusmira Agačevića, radnju smješta u Travnik krajem 18. i početkom 19. stoljeća. Scenski prostor je jednostavan, komponovan tako da je moguće istovremeno paralelno odvijanje radnje. Scenskim rješenjima, gotovo simbolima, naznačeni su enterijeri tekije, pašinih odaja i vanjskog prostora. Ovdje imamo klasičnu vertikalnu podjelu scene koja najbolje stvara kontrast dramskih antagonista, Ilhamije i Paše. Ujedno se postiže i antagonizam između vladarskih odaja i skromnih tekijskih prostorija, što također predstavlja jednu fatičku poruku o oprečnosti vlasti/ umjetnosti. S obzirom na prethodnu informiranost i obzor gledateljskog očekivanja, naslov ima veoma važnu ulogu pri recepciji prezentacije dramskog teksta. Agačević je samim naslovom Ilhamija koji će odrediti cjelokupni dramski tekst, i izvršiti svojevrsnu inkoativnu funkciju pri recepciji dramskog prikaza, pokazao želju da što sažetije i konkretnije pruži prvu, osnovnu informaciju o poruci koju dramski teksta emanira, tako da naslov ima prvenstveno referencijalnu funkciju. U ovom slučaju, naslov drame ima i metatekstualnu funkciju, jer ima jednu vrstu kataforičke uloge u odnosu na Ilhamijin životopis, na njegovu poeziju, i sve one legende koje se isprepliću oko ovog misterioznog čovjeka. Iako funkcija naslova u odnosu na dramski tekst još uvijek nije dovoljno istražena, bitno je istaknuti da je njegova uloga u recepciji nekog dramskog teksta jako značajna. Dakle, naslov nas upućuje na središnju ličnost drame, međutim, sam pojam Ilhamija je na našim prostorima dobio jedan viši značenjski nivo i simbolizira pravednika, čovjeka koji se žrtvuje radi vlastitih ideala, tragičnog junaka, umjetnika, sva ova skrivena i izvedena značenja imaju bitnu ulogu za samu ''pripremu'' recipijenta za recepciju poruke-dramskog teksta. Osim inkoativne, referencijalne i kataforičke funkcije naslova, ono što još značajno utiče na recepciju ovakvog tipa dramskog teksta je i prethodna informiranost gledateljstva. Znanje koje gledatelji crpe iz bosanskohercegovačke historije i Ilhamijine biografije, dovodi do određene vrste dramske ironije, jer dolazi do situacije u kojoj je naglašeno neznanje fiktivnih likova i prethodna informiranost recipijenata, ali dolazi i do još jedne značajnije funkcije koja proizlazi iz tog nerazmjera u znanju, a to je oslobađanje gledateljeve pažnje za individualnu varijantu i za tumačenje mitova koji se realiziraju u ovom dramskom komadu. Informacija nije redutantna u odnosu na gledateljeva očekivanja, nego ona ima visoku inovativnu vrijednost. To predznanje služi i kao kontrastna folija za razmatranje nekih novih etičkih i umjetničkih aspekata Ilhamijinog života, i općenito života individualca zarobljenog u svijetu isprepletenih ideologija. Drama počinje kratkom Ilhamijinom biografijom koja služi kao inkoativni dio u dramsku radnju i još više uspostavlja kontrast informiranosti između gledateljstva i dramskih likova, a zatim se recituje nekoliko stihova iz jedne Ilhamijine pjesme.
Abdulvehab Ilhamija Žepčevi - Kroz Historijski Kaleidoskop Dramskog Stvaralaštva Rusmira Agačevića /Bosniac’s Great Figures: Abdulvehab Ilhamia of Zepce Viewed Through the Historical Kaleidoscope of Rusmir Agacevic’s Drama Writing
Sažetak Dramski tekst Ilhamija Rusmira Agacevica možemo svrstati u historijske dramske tekstove k... more Sažetak Dramski tekst Ilhamija Rusmira Agacevica možemo svrstati u historijske dramske tekstove koji su zasnovani na temeljima stvarnih historijskih licnosti i događaja. Agacevic se preko lika Ilhamije okrece aktualnim i idejno-filozofskim pitanjima, te nastoji stvoriti paralele sa prosloscu, tražeci odgovore na goruca pitanja sadasnjosti. Na osnovu te konstatacije možemo potvrditi teoriju da embrion historijske dramaturgije treba tražiti u drustvenoj potrebi za politickim teatrom pomocu kojega se putem proslosti kroz poruke univerzalne vrijednosti demistificira problematika suvremenosti. Ilhamija je jedna od najmarkantnijih licnosti bosanskohercegovacke historije na prelazu iz 18. u 19. stoljece. U historiji bosanskohercegovacke književnosti inace ne postoji nijedna licnost koja bi se mogla porediti sa velicinom ovog covjeka koji je radi slobode svoga govora oslikanog u pjesnickom stvaranju bio spreman i da odbaci svoj vlastiti život, te uopce nije cudo da je on bio inspiracija mno...
Marcel Proust and Zen-Buddhism (What is Satori and Why is Proust Buddhists?)
Palimpsest, 2017
In order to be able to understand the Proust's search for lost time, firstly we need to expla... more In order to be able to understand the Proust's search for lost time, firstly we need to explain the basic terms closely connected to this, according to many, the best novel of all times that altruistically offers the humanity recipe for happy life philosophy. To understand Proust's concept of time, at the same time means to possess basic knowledge in many natural science, primarily in physics (quantum physics and theory of chaos), but also in philosophy and history.  To be able to understand how this Zen Buddhism can be connect with one of the world's greatest writer, Marcel Proust, we must first explain the concepts of Zen Buddhism and its highest goal-Satori, and then we must also deal with Bergson's interpretation of time and ''memory'', Russian school of formalism, contemporary self psychology, and it is also inevitable to mention the Celtic mythology, all with the goal better to understand Proust as a writer who can really change our lives. Proust, himself, could be perceived as an excellent self-psychologist, because his huge novel In Search of Lost Time can be seen as a contemporary form of self-psychoanalysis, in whose centre of  interests is a conflict between I (Marcel as narrator) and Not-I (Marcel as the hero, through the time mirrors). Self psychology is the first scientifically proven theory that connects a sense of identity (self) as non-duality (Unity) between I and Other. While I and Other seemingly create conflict situation, they still make a meaningful whole in which I and Other are defined, complementary and creating each other. He seems to be trying to cross the invisible furrow between '' this '' and '' that '' world, i.e., he if trying to achieve their unity, what he has certainly succeeded at that moment when he again found the lost time, and recipients of this, his, timeless novel offers teleporter to another and nicer dimensions of living
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Bihaću, 2010
Ciljevi i zadaci ovog rada manifestiraju se u težnji da se na osnovu analiziranih tekstova, hutbi... more Ciljevi i zadaci ovog rada manifestiraju se u težnji da se na osnovu analiziranih tekstova, hutbi/vazova i homilija doprinese tvrdnji da je religijski stil, zaseban funkcionalni stil, sa svojim specifičnim osobinama i funkcijama. Od svih religijskih žanrova i vrsta, odabrane su baš religijske retoričke vrste, hutbe/vazovi i homilije, zato što oni najviše ''iskaču'' iz unaprijed zadanih šablona religijskog stila i dozvoljavaju hatibu/homiletu najviše slobode pri izražavanju individualnog stila. Upravo, uzimajući ''najslobodniju'' vrstu unutar religijskog funkcionalnog stila, nastojalo se ukazati, da bez obzira na utjecaj individualnog stila i gubljenja nekih karakterističnih osobina religijskog stila, hutbe/vazovi i homilije ipak zadržavaju i pokazuju najkarakterističnije osobine religijskog stila, što dokazuje opravdanost izdvajanja ovog stila, kao samostalnog funkcionalnog stila.
HUSEIN-BEG KAPETAN GRADAŠČEVIĆ (ZMAJ OD BOSNE) KROZ HISTORIJSKI KALEIDOSKOP DRAMSKOG STVARALAŠTVA... more HUSEIN-BEG KAPETAN GRADAŠČEVIĆ (ZMAJ OD BOSNE) KROZ HISTORIJSKI KALEIDOSKOP DRAMSKOG STVARALAŠTVA NEDŽADA IBRIŠIMOVIĆA, NIJAZA ALISPAHIĆA I FUADA TABAKA Sažetak Ciljevi i zadaci ovog rada manifestiraju se u težnji da se na osnovu analiziranih dramskih tekstova, doprinese tvrdnji da embrion historijske dramaturgije treba tražiti u društvenoj potrebi za političkim teatrom pomoću kojega je putem prošlosti kroz poruke univerzalne vrijednosti demistificirana problematika savremenosti. Dakle, drame koje svoje inspiracijsko polazište imaju u prošlosti, koriste prošlost samo kao pogodno tlo za aktualizaciju nekih savremenih problema, te na taj način progovaraju o univerzalnom. Kako bosanskohercegovačka drama uopće nije dovoljno istražena, nije ni čudo koliko se malo pisalo o bosanskohercegovačkoj historijskoj drami koja je jedno vrijeme čak bila i dominanta orijentacija dramskih stvaralaca. U sklopu historijskih dramskih tekstova, posebno se izdvajaju oni koji su inspirirani ličnostima bošnjačkih velikana kao što su Husein-beg Gradaščević, Mehmedpaša Sokolović, Mula Mustafa Bašeskija, muftija Karabeg, Abdulvehab Ilhamija Žepčevi, Alija Đerzelez i mnogi drugi. Ključne riječi: historijski dramski tekstovi, historija, historija mentaliteta, političko pozorište, Pokret za autonomiju Bosne, kapetanije, simbioza prošlosti i sadašnjosti, demitomanizacija, Husein-beg Gradaščević, Zmaj od Bosne, Nedžad Ibrišimović, Nijaz Alispahić, Fuad Tabak. Da bi se u potpunosti percipirala dramska prikazanja o Gradaščeviću, neophodno je prije same percepcije dramskog djela proučiti lik i djelo ovog bosanskog junaka, te na taj način percipirane
Dramski opus Nedžada Ibrišimovića omeđen je i determiniran historijom kao vječitom inspiracijom k... more Dramski opus Nedžada Ibrišimovića omeđen je i determiniran historijom kao vječitom inspiracijom koja svoje izvore crpi iz bogate i plodne bošnjačke sredine, ali je značajno, čak i neophodno, spomenuti i to da su njegovi dramski tekstovi satkani na temama koje je on uglavnom već umjetnički zahvatio i obradio u svom opsežnom romanesknom i pripovjedačkom radu. Historija, kod Ibrišimovića, nije definirana kroz tradicionalnu definiciju koja svoju polaznu tačku uvijek utemeljuje na nekom značajnom historijskom događaju ili na nekoj značajnoj historijskoj ličnost, pa je zbog toga osuđena da ima retrospektivnu tačku gledišta. Nasuprot tome, Ibrišimović historiju definira onako kako je to započeo Niče, a kasnije su mnogi prihvatili tu definiciju historije kao varijabilnog zbira historije mentaliteta, pri čemu se ona nužno mora sagledavati kao ''živo'' stvaralačko tkivo, dual sadašnjosti i budućnosti i upravo zbog toga je najvažnije spoznati ovu psihološku stranu historije, kao eksplicitni pokazatelj ''historije odozdo''. Njegova koncepcija prošlosti koja izričito uobličuje njegov stvaralački rad je takva da on uvijek teži da egzistencijalnim odbljescima varijabilne prošlosti pronađe ono što je univerzalno, ono što kao neizlječiva kletva određuje cjelokupno čovječanstvo od njegova postanja, pa tako, iznova i iznova, u starom traži novo, poznato želi učiniti spoznatim, u pojedinačnom traži općeljudsko koje je nužan cilj svakog istinskog umjetničkog stvaralaštva.
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Bihaću, 2014
Historijska podloga za dramske tekstove o Hasanaginici su najčuvenija bošnjačka narodna balada, t... more Historijska podloga za dramske tekstove o Hasanaginici su najčuvenija bošnjačka narodna balada, te mnogobrojne, raširene legende i usmene predaje. Sama balada o nesretnoj Hasanaginici nastala je u Imotskoj krajini, a osnovni tok baladne radnje dešava se u mjestu Vrdol (današnjiem Zagvozdu i Župi) gdje je, po junaštvu čuveni, Hasan-aga Arapović imao velika imanja i kule koje je najvjerovatnije zadobio kroz svoje nadaleko čuveno vojevanje. Vrijeme radnje se može odrediti kao kraj prve polovine XVII vijeka, za vrijeme poznatog Kandijskog rata, kada je došlo do potresanja i pomijeranja granica gigantskoga Osmanskoga carstva. Nesretni splet okolnosti izazvan prvenstveno socijalno-kulturološkim uzrocima će Hasanaginicu gurnuti u emocionalnu provaliju i tragičnu smrt žene-majke. I kada se saberu historijski dokumenti, narodne legende, i podaci koje nam donosi sama balada, teško je znati šta se od ovoga stvarno dogodilo, a šta je ''narod pridodao''. Možda su se događaji odvi...
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Bihaću
U svim se Isakovićevim ostvarenjima mogu uočiti slike prošlog i slike savremenog, historijska i o... more U svim se Isakovićevim ostvarenjima mogu uočiti slike prošlog i slike savremenog, historijska i ovovremena slika svijeta. Ipak, i u jednom i u drugom slučaju, u cjelini, Isaković traga za nepromjenljivom slikom ljudske dvojnosti, on je sav u naporu označavanja krajnosti ljudske egzistencije, neprekidnom srazu gradilačkog i rušilačkog principa, koje ćemo jednako prepoznati i u kozmičkom i u antropološkom, i u prošlom i u sadašnjem. On daje analitičke slike odraza i obrisa u ljudskim postupcima i stvarima i pojavama oko njih, te se ti obrisi mozaički slažu u više ili manje cjelovit i koherentan pripovijedani motiv, upravo skup, snop analitičkih podataka obično bez zaključenih sinteza, sa objektivistički otvorenim slikama za čitalačko opredjeljenje i zaključak. Kao dramski pisac (To, Generalijum, Hasanaginica…), Isaković će se realizirati krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošlog vijeka. On spada u grupu dramskih pisaca koji u tom periodu istražuju moderni teatar i prei...
Jančić, Miroslav, Baš-baščaršija: pozorišno-kazališna zavrzlama kao slika bosanskoga identiteta N... more Jančić, Miroslav, Baš-baščaršija: pozorišno-kazališna zavrzlama kao slika bosanskoga identiteta Nakon faze socijalističkog realizma u kojoj se sve dramsko stvaralaštvo svodilo na agitovke, a zatim na nadograđujuće, uglavnom angažirane satire, dolazi do procesa oslobađanja od zadanih formaliziranih dramskih okova i do otvaranja prema utjecajima modernog svjetskog dramskog stvaralaštva. Zbog specifičnog društveno-političkog uređenja koje se decenijama održalo u našoj zemlji (period socijalističke Jugoslavije), političko kazalište nije nikad zaživjelo u pravom smislu te riječi, ali je zbog toga uspjelo da se transformiše u specifičan oblik historijske drame Upravo je Miroslav Jančić, svojom dramom Bosanski kralj 1967. godine bio formalni začetnik dramskog kruga sa historijskom tematikom. On začinje krug dramskog stvaralaštva koji svoje tematske izazove crpi iz bogate bosanske historije, ali ne više u onom romantičarskom zanosu, s ciljem da se ona idealizuje i služi kao nacionalni opijat, već s ciljem da se kroz paralele sa prošlošću ukaže na probleme koji more sadašnjost i da se razotkrije njihova cirkularna i univerzalna osobina. U svojoj kazališno-pozorišnoj zavrzlami pod nazivom Baš-Baščaršija (1970), Jančić je dramski obradio vremenski period od 1914. do 1944. Za razliku od svojih prethodnih historijskih drama koje su izvor crpile u bogatoj srednjovjekovnoj historiji BiH, Jančić u drami Baš-Baščaršija seže u jedan drugi vremenski period. To je nemirno i prelomno razdoblje bosanskohercegovačke historije koje obuhvata vrijeme I svjetskog rata, međuratno razdoblje i vrijeme II svjetskog rata, a baš u tom vremenu je istaknuo i psihološki secirao, najvažniji problem kojem je Bosna oduvijek izložena i oko kojeg se vrte sve njegove drame, a to je problem međunacionalne mržnje I negiranja zajedničkog identiteta. Ovaj dramski tekst, realnost na ovim prostorima prikazuje kroz drugačiju prizmu, koristeći komediju orfeumskog tipa kao pozorišni izraz, u kojoj humor najčešće počiva na verbalnom vicu i na zanimljivom karikiranju određenog mentaliteta. Eksplicitno-figuralnom tehnikom karakterizacije, koja je dovedena do krajnosti, autor djelomično vrši i implicitno-figuralnu karakterizaciju likova preko ala turka/ala franga kostima, te ujedno međukonfesionalnu rascijepljenost naglašava i eksplicitno, kad, autorskom tehnikom karakterizacije, u popisu uloga kratko i jasno ističe nacionalnu pripadnost dramskih aktera (pored toga što im daje tipična nacionalna imena, ističući tako kontrast između njih), ili Anđinu nacionalnu nepripadnost (kojoj opet dodaje još dva imena, ustvari istu varijaciju imena po različitim konfesijama). Ovo je ustaljeni način autorske dramske tehnike s kojom se ističe kontrastno djelovanje između dramskih aktera. Sam kraj drame je otvorene strukture, nema onog jasnog razrješavanja sukoba i dokidanja dramske radnje, što je i bila sama simbolična namjera autora, koji takav nerazjašnjeni kraj sukoba tri konfesije i dalje ostavlja otvoren, pod tačkom tišine, ali i pod tačkom sijeva jakih eksplozija. Ovim postupkom, Jančić ističe da problem koji on tematizira u drami ne proističe iz neke trenutne krize, nego da je takvo stanje trajno, te da nije moguće naći njegovo rješenje, nego se međukonfesionalna kriza I negiranje zajedničkog identiteta stalno ponavlja i ponavlja, kao uzročno-posljedični slijed zatvorenog historijskog kruga. Ujedno, ovakav način
Sažetak: Dramski opus Nedžada Ibrišimovića omeđen je i determiniran historijom kao vječitom inspi... more Sažetak: Dramski opus Nedžada Ibrišimovića omeđen je i determiniran historijom kao vječitom inspiracijom koja svoje izvore crpi iz bogate i plodne bošnjačke sredine, ali je značajno, čak i neophodno, spomenuti i to da su njegovi dramski tekstovi satkani na temama koje je on uglavnom već umjetnički zahvatio i obradio u svom opsežnom romanesknom i pripovjedačkom radu. Historija, kod Ibrišimovića, nije definirana kroz tradicionalnu definiciju koja svoju polaznu tačku uvijek utemeljuje na nekom značajnom historijskom događaju ili na nekoj značajnoj historijskoj ličnost, pa je zbog toga osuđena da ima retrospektivnu tačku gledišta. Nasuprot tome, Ibrišimović historiju definira onako kako je to započeo Niče, a kasnije su mnogi prihvatili tu definiciju historije kao varijabilnog zbira historije mentaliteta, pri čemu se ona nužno mora sagledavati kao ''živo'' stvaralačko tkivo, dual sadašnjosti i budućnosti i upravo zbog toga je najvažnije spoznati ovu psihološku stranu historije, kao eksplicitni pokazatelj ''historije odozdo''. Njegova koncepcija prošlosti koja izričito uobličuje njegov stvaralački rad je takva da on uvijek teži da egzistencijalnim odbljescima varijabilne prošlosti pronađe ono što je univerzalno, ono što kao neizlječiva kletva određuje cjelokupno čovječanstvo od njegova postanja, pa tako, iznova i iznova, u starom traži novo, poznato želi učiniti spoznatim, u pojedinačnom traži općeljudsko koje je nužan cilj svakog istinskog umjetničkog stvaralaštva. Ključne riječi: Nedžad Ibrišimović, historija, tok svijesti, varijabilna prošlost, vrijeme, općeljudsko, slutnja, muftija Karabeg, Husein beg Gradaščević, Zmaj od Bosne, Boja Hrđe, bošnjačka književnost, dramska književnost, teatar apsurda, historijska drama Dramski opus Nedžada Ibrišimovića uglavnom je omeđen i determiniran historijskom inspiracijom koja svoje izvore crpi iz bogate bošnjačke sredine, ali je značajno, čak i neophodno, spomenuti i to da su njegovi dramski tekstovi satkani na temama koje je on uglavnom već zahvatio i obradio u svom opsežnom romanesknom i pripovjedačkom radu. Njegova koncepcija prošlosti koja izričito uobličuje njegov stvaralački rad je takva da on uvijek teži da egzistencijalnim odbljescima varijabilne prošlosti pronađe ono što je univerzalno, ono što kao neizlječiva kletva određuje cjelokupno čovječanstvo od njegova postanja, pa tako, iznova i iznova, u starom traži novo, poznato želi učiniti spoznatim, u pojedinačnom traži općeljudsko koje je nužan cilj svakog istinskog umjetničkog stvaralaštva. Inspiriran vlastitim romanom, Ibrišimović je napisao izvrstan neoekspresionistički dramski tekst (1970) o porodici Abazović. Kao i u romanu, koji je antologijski primjerak romana toka svijesti u
dr.sc. Amra Memić Islamski pedagoški fakultet u Bihaću Sažetak: Posljednja ljubav Hasana Kaimije ... more dr.sc. Amra Memić Islamski pedagoški fakultet u Bihaću Sažetak: Posljednja ljubav Hasana Kaimije (1973.) je historijska drama Derviša Sušića koja se bavi društveno – političkim stanjem u Sarajevu neposredno prije čuvene bune koja se desila potkraj 17. stoljeća. U centru dramske radnje je praćenje života poznatog sarajevskog šejha Hasana Kaimije. Osim što je njegovo ime poznato iz književnog svijeta, kao ime jednog od najznačajnijih stvaralaca na orijentalnim jezicima (turskom) i alhamijado književnosti, Kaimija je prije svega poznat i kao predvodnik Sarajevske bune iz 17. st. Podaci o njegovom životu su veoma kontraverzni i historijske činjenice se uglavnom isprepliću sa narodnim predajama i legendama. Na području Bosne i Hercegovine u drugoj polovini 17. st. vladaju teška privredna depresija i velika ekonomska kriza koje su u tolikoj mjeri bile izražene da prouzrokuju glad i zarazne bolesti, koje su zahvatile mnoga sela i gradove širom zemlje, što je dovodilo do sve većeg nezadovoljstva seljaka i običnih građana, tako da je tačka usijanja narodnog nezadovoljstva dostigla vrhunac. Pred sam Veliki rat, 1682. godine došlo je do čuvene bune u Sarajevu, u kojoj su se ujedinili i građani i seljaci i esnaflije i trgovci, i svi oni koji su osjetili glad i tešku čizmu tadašnje totalitarne vlasti u zemlji... a na čije je čelo, kao sasvim prirodan slijed događaja u sarajevskoj čaršiji, stao veliki šejh, Hasan Kaimija. Nakon što je pobuna ugušena, Kaimija je, kao njen vođa, a najvjerovatnije i idejni začetnik, protjeran iz Sarajeva u Zvornik, gdje je 1690. umro. Derviš Sušić je u ovom dramskom tekstu vješto iskoristio spoj historijskih činjenica, narodne epske pjesme i velikog broja predaja i legendi, te sjedinio dva, kod Bošnjaka, omiljena junaka, Hasana Kaimiju i Budalinu Talu u dirljivoj dramskoj slici koja proispitije pojmove koji tkaju unutrašnji puls svakog moralno čistog čovjeka koji osjeća svoju domovinu baš kao i sebe samog. Posljednja ljubav Hasana Kaimije (1973.) je historijska drama koja se bavi društveno – političkim stanjem u Sarajevu neposredno prije čuvene bune koja se desila potkraj 17. stoljeća. U centru dramske radnje je praćenje života poznatog sarajevskog šejha Hasana Kaimije. Akcenat je stavljen na preispitivanje toga kako će se u sukobu koji se sprema između siromašnih, doslovno gladnih ljudi (bosanski narod) i onih koji se brinu samo o svom probitku i bogatstvu (totalitarna vlast u Bosni) ponašati šejh Hasan Kaimija, čovjek koji je u
Hasanaginica-usmena balada u dramskom stvaralaštvu na primjeru dramskih tekstova Alije Isakovića ... more Hasanaginica-usmena balada u dramskom stvaralaštvu na primjeru dramskih tekstova Alije Isakovića i Nijaza Alispahića dr.sc. Amra Memić Sažetak: Historijska podloga za dramske tekstove o Hasanaginici su najčuvenija bošnjačka narodna balada, te mnogobrojne, raširene legende i usmene predaje. Sama balada o nesretnoj Hasanaginici nastala je u Imotskoj krajini, a osnovni tok baladne radnje dešava se u mjestu Vrdol (današnjiem Zagvozdu i Župi) gdje je, po junaštvu čuveni, Hasan-aga Arapović imao velika imanja i kule koje je najvjerovatnije zadobio kroz svoje nadaleko čuveno vojevanje. Vrijeme radnje se može odrediti kao kraj prve polovine XVII vijeka, za vrijeme poznatog Kandijskog rata, kada je došlo do potresanja i pomijeranja granica gigantskoga Osmanskoga carstva. Nesretni splet okolnosti izazvan prvenstveno socijalno-kulturološkim uzrocima će Hasanaginicu gurnuti u emocionalnu provaliju i tragičnu smrt žene-majke. I kada se saberu historijski dokumenti, narodne legende, i podaci koje nam donosi sama balada, teško je znati šta se od ovoga stvarno dogodilo, a šta je ''narod pridodao''. Možda su se događaji odvijali autentično onima u baladi, a možda se u stvarnosti desio samo poneki fragment od svega onog ispjevanog i ispripovijedanog, međutim, ovakva duboka tragedija, o bolnoj smrti nesretne žene-majke zarobljene u nepravednom i krutom ''kastinskom'' sistemu, u kojem je djelovala samo kao svojina i predmet plemićkog ''nama'', bilo muža, bilo brata, svoju idealnu umjetničku preregistraciju pronaći će u bošnjačkoj dramskoj književnosti. Svoju inspiraciju u ovoj svjetski poznatoj baladi pronašla su dva vrhunska bošnjačka dramska pisca, Alija Isaković i Nijaz Alispahić, što je rezultiralo nastankom dva vrlo značajna historijska dramska teksta, koji svojim estetskim vrijednostima zauzimaju same vrhove ove književne vrste, ali ujedno i ukazuju na neprekinuti kontinuitet i brižljivo njegovane tradicionalne vrijednosti bošnjačke književnosti općenito. Oba dramska autora su se vješto poslužila specifičnim konstruktivnim postupkom semantiziranjem dramskog vremena, jer odabir bilo koje historijske epohe ima tačno predodređenu semantičku funkciju pri prezentaciji dramskog teksta. Zahvaljujući dramskoj multimedijalnosti, tako imamo paralelni tok dvije konkretne vremenske veličine i one su uvijek kroz prožimanje unutrašnjeg komunikacijskog sistema sa vanjskim komunikacijskim sistemom u svojevrsnoj simbiozi. Ključne riječi: Hasanaginica, Hasan-aga Arapović, beg Pintorović, imotski kadija, kastinski poredak, klasne i kulturološke granice, žena kao svojina, Alija Isaković, Nijaz Alispahić, balada, dramski tekst, preregistracija diskursa, semantiziranje dramskog vremena
Sažetak: Nastanak bošnjačkih epskih pjesama, koje se uobičajeno zovu i krajiške junačke pjesme, o... more Sažetak: Nastanak bošnjačkih epskih pjesama, koje se uobičajeno zovu i krajiške junačke pjesme, objašnjava se društveno – historijskim uslovima područja na kojem su one nastajale, a najviše se javljaju upravo na području bosanske krajine, kao ''krajištu'' (granici) dvije suprotne kulture, dvije suprotne religije i dva od pamtivijeka sukobljena svijeta, islamskog Istoka i kršćanskog Zapada. Ono što je definiralo samu suštinu ovog tipa pjesama je specifičan krajiški graničarsko-ratnički mentalitet bosanskoga čovjeka koji kroz dugi period, od pada srednjovjekovne bosanske države, preko perioda osmanske vladavine, pa i dan danas, lebdi na vjetrometini stalnih krvavih okršaja i sukoba. Takav načini života, života na ivici, na granici, nužno se morao emanirati kroz narodno stvaralaštvo, koje je na najljepši način posvjedočilo o psiho – socijalnom koloritu i estetskim normama tog bajkovitog i davnog vremena na krajištu Osmanskoga carstava. Iako se muslimanske epske pjesme javljaju širom jugo – istočne Evrope, gdje god su živjeli muslimani, ipak je od cijelog Balkana, upravo bosanska Krajina od izrazitog značaja za stvaranje iznimno bogate bošnjačke epike, jer je krajiška epika u svjetskoj književnoj kritici determinirana kao inspiraciju i rasadište većeg dijela sačuvane i zabilježene muslimanske evropske epike uopće. Ključne riječi: Bošnjaci, bošnjačka epika, krajiška epika, Krajina, junački nam, Mustaj – beg Lički, Budalina Tale, Mujo Hrnjica, Halil Hrnjica, Hurem – aga Kozlica, historija, mit, junaci 1. Uvod ili historijsko-socijalni uslovi nastanka krajiške junačke epike (bošnjačkih epskih pjesama) Da bi shvatili samu estetsku srž i kulturno-historijsku vrijednost krajiških junačkih pjesama moramo poznavati historijsko-socijalne uvjete nastanka ovih pjesama koje su izvirale iz svakodnevnog života običnog bosanskoga čovjeka na krajištu, na granici, dvije suprotne kulture, dvije suprotne religije i dva od pamtivijeka sukobljena svijeta, islamskog Istoka i krišćanskog Zapada. Nakon pada srednjovjekovnog bosanskog kraljevstva pod osmanlijsku vlast, te nakon procesa prihvatanja islama, dakle, sve od sredine petnaestog vijeka pa do famoznog habzburško-turskog rata i poraza Osmanlija pod kapijama Beča, nadograđuje se i formira specifičan PAGE 20
Život ne postoji zato da bi jednog dana bio slikom ili knjigom; on je sam po sebi najveća umjetno... more Život ne postoji zato da bi jednog dana bio slikom ili knjigom; on je sam po sebi najveća umjetnost, svojevrsno remek-djelo. (Marcel Proust) Sažetak U opsežnom opusu jednog od najznačajnijih suvremenih bosanskohercegovačkih pisaca, Tvrtka Kulenovića, njegov roman Istorija bolesti se može posmatrati kao svojevrsna kulminirajuća tačka spisateljske evolucije. Kulenović slijedi temeljne postavke francuskih analista i filozofije Henrija Bergsona, na koje nadograđuje učenje novih historicista, koji na prvo i dominantno mjesto postavljaju pitanje uloge i značaja književnosti u kontekstu društvenih uslova. Koristeći posebnu arhitektoniku pripovijedanja karakterističnu za postmoderni roman, Kulenović u bosanskohercegovačku književnost uvodi posebnu vrstu proze koja u takvom obliku nije do sada postojala kod nas. Zbog neuobičajene refreničnosti, ovaj roman/knjigu možemo posmatrati i kroz muzičku definiciju harmonije, koju, kako to Kulenović smatra, roman mora slijediti, da bi se došlo do ''polifonijske i politematske strukture''. Na taj način, Kulenović je u svojoj Istoriji bolesti došao do individualizacije pamćenja i tako stvorio historiju odozdo u kojoj svaki čovjek/žrtva ima svoje Ja, svoj identitet koji je jednako važan (vjerovatno i važniji) kao i kolektivni kvazidentiteti zajednica u očima historije odozgo. Ključne riječi: novi historicizam, postmodernizam, historija, pamćenje odozgo, pamćenje odozdo, fiction i faction, pojam knjige 1. Uvod ili pamćenje odozdo i pamćenje odozgo kao Kulenovićeva ideja vodilja o književnosti 1
Sažetak: U svim se Isakovićevim ostvarenjima mogu uočiti slike prošlog i slike savremenog, histor... more Sažetak: U svim se Isakovićevim ostvarenjima mogu uočiti slike prošlog i slike savremenog, historijska i ovovremena slika svijeta. Ipak, i u jednom i u drugom slučaju, u cjelini, Isaković traga za nepromjenljivom slikom ljudske dvojnosti, on je sav u naporu označavanja krajnosti ljudske egzistencije, neprekidnom srazu gradilačkog i rušilačkog principa, koje ćemo jednako prepoznati i u kozmičkom i u antropološkom, i u prošlom i u sadašnjem. On daje analitičke slike odraza i obrisa u ljudskim postupcima i stvarima i pojavama oko njih, te se ti obrisi mozaički slažu u više ili manje cjelovit i koherentan pripovijedani motiv, upravo skup, snop analitičkih podataka obično bez zaključenih sinteza, sa objektivistički otvorenim slikama za čitalačko opredjeljenje i zaključak. Kao dramski pisac (To, Generalijum, Hasanaginica…), Isaković će se realizirati krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošlog vijeka i on spada u grupu dramskih pisaca koji u tom periodu istražuju moderni teatar i preispituju utjecaje modernog teatra. Zagledan je u prošlost, korespondirajući sa suvremenošću, on se vezuje za našu domaću bošnjačku književnu, narodnu i kulturnu tradiciju, koju, dakle, oblikuje na nov originalan način, izvlačeći univerzalne poruke i smisao.
Bosne) kroz historijski kaleidoskop dramskog stvaralaštva Nedžada Ibrišimovića, Nijaza Alispahića... more Bosne) kroz historijski kaleidoskop dramskog stvaralaštva Nedžada Ibrišimovića, Nijaza Alispahića i Fuada Tabaka Sažetak Ciljevi i zadaci ovog rada manifestiraju se u težnji da se na osnovu analiziranih dramskih tekstova, doprinese tvrdnji da embrion historijske dramaturgije treba tražiti u društvenoj potrebi za političkim teatrom pomoću kojega je putem prošlosti kroz poruke univerzalne vrijednosti demistificirana problematika suvremenosti. Dakle, drame koje svoje inspiracijsko polazište imaju u prošlosti, koriste prošlost samo kao pogodno tlo za aktualizaciju nekih savremenih problema, te na taj način progovaraju o univerzalnom. Kako bosanskohercegovačka drama uopće nije dovoljno istražena, nije ni čudo koliko se malo pisalo o bosanskohercegovačkoj historijskoj drami koja je jedno vrijeme čak bila i dominanta orijentacija dramskih stvaralaca. U sklopu historijski dramskih tekstova, posebno se izdvajaju oni koji su inspirirani ličnostima bošnjačkih velikana kao što su Husein-beg Gradaščević, Mehmed-paša Sokolović, Mula Mustafa Bašeskija, muftija Karabeg, Abdulvehab Ilhamija Žepčevi, Alija Đerzelez i mnogi drugi. Ključne riječi: historijski dramski tekstovi, historija, historija mentaliteta, političko pozorište, Pokret za autonomiju Bosne, kapetanije, simbioza prošlosti i sadašnjosti, demitomanizacija, Husein-beg Gradaščević, Zmaj od Bosne, Nedžad Ibrišimović, Nijaz Alispahić, Fuad Tabak. 1. Uvod (Zmaj od Bosne ili kapetan Husein-beg Gradaščević)) Da bi se u potpunosti percipirala dramska prikazanja o Gradaščeviću, neophodno je prije same percepcije dramskog djela proučiti lik i djelo ovog bosanskog junaka, te na taj način percipiranje dramske dijelove uvlačiti u logički metatekst kroz simbiozu prošlosti (vremena prošlog) i sadašnjosti (vremena sadašnjeg). Zmaj od Bosne, hvalospjevna sintagma koju mu
Dramski tekst Ilhamija, Rusmira Agačevića, radnju smješta u Travnik krajem 18. i početkom 19. sto... more Dramski tekst Ilhamija, Rusmira Agačevića, radnju smješta u Travnik krajem 18. i početkom 19. stoljeća. Scenski prostor je jednostavan, komponovan tako da je moguće istovremeno paralelno odvijanje radnje. Scenskim rješenjima, gotovo simbolima, naznačeni su enterijeri tekije, pašinih odaja i vanjskog prostora. Ovdje imamo klasičnu vertikalnu podjelu scene koja najbolje stvara kontrast dramskih antagonista, Ilhamije i Paše. Ujedno se postiže i antagonizam između vladarskih odaja i skromnih tekijskih prostorija, što također predstavlja jednu fatičku poruku o oprečnosti vlasti/ umjetnosti. S obzirom na prethodnu informiranost i obzor gledateljskog očekivanja, naslov ima veoma važnu ulogu pri recepciji prezentacije dramskog teksta. Agačević je samim naslovom Ilhamija koji će odrediti cjelokupni dramski tekst, i izvršiti svojevrsnu inkoativnu funkciju pri recepciji dramskog prikaza, pokazao želju da što sažetije i konkretnije pruži prvu, osnovnu informaciju o poruci koju dramski teksta emanira, tako da naslov ima prvenstveno referencijalnu funkciju. U ovom slučaju, naslov drame ima i metatekstualnu funkciju, jer ima jednu vrstu kataforičke uloge u odnosu na Ilhamijin životopis, na njegovu poeziju, i sve one legende koje se isprepliću oko ovog misterioznog čovjeka. Iako funkcija naslova u odnosu na dramski tekst još uvijek nije dovoljno istražena, bitno je istaknuti da je njegova uloga u recepciji nekog dramskog teksta jako značajna. Dakle, naslov nas upućuje na središnju ličnost drame, međutim, sam pojam Ilhamija je na našim prostorima dobio jedan viši značenjski nivo i simbolizira pravednika, čovjeka koji se žrtvuje radi vlastitih ideala, tragičnog junaka, umjetnika, sva ova skrivena i izvedena značenja imaju bitnu ulogu za samu ''pripremu'' recipijenta za recepciju poruke-dramskog teksta. Osim inkoativne, referencijalne i kataforičke funkcije naslova, ono što još značajno utiče na recepciju ovakvog tipa dramskog teksta je i prethodna informiranost gledateljstva. Znanje koje gledatelji crpe iz bosanskohercegovačke historije i Ilhamijine biografije, dovodi do određene vrste dramske ironije, jer dolazi do situacije u kojoj je naglašeno neznanje fiktivnih likova i prethodna informiranost recipijenata, ali dolazi i do još jedne značajnije funkcije koja proizlazi iz tog nerazmjera u znanju, a to je oslobađanje gledateljeve pažnje za individualnu varijantu i za tumačenje mitova koji se realiziraju u ovom dramskom komadu. Informacija nije redutantna u odnosu na gledateljeva očekivanja, nego ona ima visoku inovativnu vrijednost. To predznanje služi i kao kontrastna folija za razmatranje nekih novih etičkih i umjetničkih aspekata Ilhamijinog života, i općenito života individualca zarobljenog u svijetu isprepletenih ideologija. Drama počinje kratkom Ilhamijinom biografijom koja služi kao inkoativni dio u dramsku radnju i još više uspostavlja kontrast informiranosti između gledateljstva i dramskih likova, a zatim se recituje nekoliko stihova iz jedne Ilhamijine pjesme.
Uploads
Papers by Amra Kozlica