Stari zavjet

Stari zavjet prvi je dio kršćanske Biblije, preuzet iz hebrejskih svetih spisa koji govore o savezu između Boga i Židova prije Isusova vremena. Kod katolika i pravoslavaca Stari zavjet uključuje i određene deuterokanonske knjige koje nisu dio hebrejskog kanona. U kršćanskoj Bibliji, iza Staroga slijedi Novi zavjet u čijem je središtu Isus Krist koji, prema kršćanskoj teologiji, kroz Evanđelja donosi puninu objave i Novi i konačni savez.

U katoličkoj teologiji Stari zavjet se promatra kao Stari savez koji, prema katoličkom nauku, nije nikada bio opozvan (KKC 121) te u čijim znakovima Crkva prepoznaje pralikove sakramenata Novog saveza (KKC 1150). Kršćani smatraju da su knjige Staroga zavjeta, kao sastavni dio Svetog pisma, od Boga nadahnute te ih, prema Katekizmu Katoličke Crkve, poštuju kao pravu Božju riječ (KKC 123). U hrvatskim prijevodima Biblije riječi savez i zavjet često se upotrebljavaju kao sinonimi.

Prvi spomen naziva "Stari zavjet" vezuje se uz popis kanonskih knjiga grčkog biskupa Melitona Sardskog (oko 170. g.), koji je zapamćen i po zauzimanju da se kršćanstvo proglasi državnom religijom Rimskog Carstva.

Stari zavjet u odnosu na hebrejski Tanah

Encyclopædia Britannica ističe kako je hebrejska Biblija temeljna za kršćanstvo kao i za judaizam, jer bez Staroga zavjeta, kao kršćanske zbirke hebrejskih svetih spisa, ne bi mogao nastati Novi zavjet niti bi kršćanstvo poprimilo svoj povijesni oblik.

S druge strane, Schmid i Schröter ističu kako su se Novi zavjet i Stari zavjet razvijali paralelno, vezajući se jedan s drugim, osiguravajući kontinuitet uzajamnog utjecaja židovske i kršćanske tradicije, te se pitaju bi li židovstvo preživjelo da nije bilo preoblikovano u natjecanju s ranim kršćanstvom.

Objašnjavaju kako u židovstvu ne postoji tehnički termin za Bibliju, te da se naziv hebrejska Biblija ponekad koristi kako bi je se razlikovalo od kršćanske Biblije. Svoje svete spise Židovi primarno nazivaju pismo, sveti spisi, a formalno koriste naziv Tanah.

Prema Schmidu i Schröteru riječ Biblija, kao kolektivni naziv za knjige Starog i Novog Zavjeta, ušla je u opću primjenu u 9. stoljeću. Navode kako je od najranijih vremena bilo jasno da Biblija nije jedna knjiga, nego kolekcija knjiga ili zbirka (biblioteka) te da je riječ Biblija imala značenje množine. Također ističu kako se židovska Biblija ne može smatrati istovjetnom kršćanskome Starome zavjetu; jer kršćanska Biblija bez Novoga zavjeta ne postaje hebrejskom Biblijom, nego ostaje Starim zavjetom.

Etimologija

Prema Schmidu i Schröteru nazivi Stari i Novi zavjet pojavili su se kroz vrijeme. Korijen je bio grč. dhiateke (lat. testamentum, oporuka; korijen ≃ testari, svjedočiti). Riječ se u Septuaginti koristila za prijevod hebrejske riječi berit koja opisuje savez između Boga i izraelskog naroda, a prema Schmidu i Schröteru, Tora je definira kao Božju nagodbu.

Kada Novi zavjet govori o starom i novom savezu, ili zavjetu, ne suprotstavlja samo dvije knjige, nego dva reda. Novi savez ili novi zavjet za kršćanstvo je najavljen u židovskim tekstovima, poput:

Evo dolaze dani – riječ je Jahvina – kad ću s domom Izraelovim i s domom Judinim sklopiti Novi savez. (Jeremija 31,31)

Kršćanstvo takve starozavjetne tekstove potom stavlja u odnos prema Božjem djelovanju kroz Isusa Krista:

Tako i čašu, pošto večeraše, govoreći: "Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva. (Lk 22, 20)

U prijevodu Biblije Ivana Šarića kao i kod Daničić Karadžić umjesto savez koristi se zavjet: ..."Ova je čaša Novi Zavjet s mojom krvi

Prema Hrvatskom jezičnom portalu savez se definira kao ugovor, sporazum o zajedničkoj suradnji na nekom području te u biblijskome značenju kao zavjet. U istome izvoru zavjet se definira kao svečano obećanje, svečana obveza na što; zakletva, te zast. savez, zakon (Stari zavjet; Novi zavjet), te se u sintagmi daje sinonimno Stari zavjet (savez) i Novi zavjet (savez).

U Hrvatskoj enciklopediji riječ Stari zavjet izražena je kao istoznačna sa Stari savez, te upućuje na Bibliju. Katekizam Katoličke Crkve u tematskome kazalu za pojmove Stari zavjet i Stari Savez upućuje s jednog na drugi, a odlomak KKC 121 navodi:

Stari je zavjet neodvojiv dio Svetog pisma. Njegove su knjige od Boga nadahnute i neprolazne vrijednosti, jer Stari savez nije nikad bio opozvan.

Engleska Britannica navodi kako je pojam savez (engl. covenant) imao ogroman značaj u tradiciji koja proizlazi iz hebrejske Biblije te kako iz njega proizlazi dugotrajna tradicionalna podjela Biblije od strane kršćana na Stari i Novi „Testament“ (ili Stari i Novi savezi).

Engleski prijevod testament (hebr. berit, grč. diatheke) prema Rebecci I. Denovi obuhvaća zajedničke religijske i kulturne koncepte u antičkome svijetu, koncepte "saveza", koji se razumijevaju kao pravni ugovor kojega se uzdržavalo zakletvama i ritualima.

Pojam berit u židovstvu

Hebrejski izraz za uspostavljanje ugovora između dviju strana poznat je kao kritat brit, što, prema rabinskome tumačenju, doslovno znači dijeljenje saveza. Iako sam izraz, prema Schochetu, može zvučati kao oksimoron, jer je svrha obećanja donijeti jedinstvo, a ne podjelu, fraza kritat brit ima svoje korijene u staroj običajnoj praksi: strane koje su stupale u savez dijelile bi životinju i prolazile između njezinih dijelova kako bi ozakonile dogovor (Postanak 15,10). Savez je, zaključuje Schochet, Božje obećanje da će židovski narod naslijediti cijelu zemlju Izraela.

Internetska stranica za popularizaciju židovskih vjerskih sadržaja riječ berit opisuje kao koncept odnosa između Boga i Izabranog naroda, prevedeno na engleski kao covenant (hrv. savez), te tumači da je značenjem nešto bliži obećanju ili zavjetu. U obećanju Abrahamu, Bog bira Abrahama i njegovo potomstvo kao poseban narod.

Pojam berit implicira odnos između gospodara i njegovih slugu, jer na hebrejskom berit znači jednostrano obećanje gospodara dano slugama da će ih štititi i brinuti o njima. S druge strane, ugovor se razumijeva kao poslovni dogovor, a savez kao bilateralni sporazum, oba zahtjevaju sudjelovanje obje ugovorne strane. Božji berit, s druge strane, prema židovskome izvoru, događa se jednostrano, bez sudjelovanja Abrahama ili njegovog naroda u sporazumu, Abraham je jednostavno odabran, Bog od Abrahamovih potomaka traži bezuvjetnu poslušnost najavljujući pravila koja će biti objavljena kasnije, nakon oslobođenja iz Egipta.

Iako je uobičajeno prevoditi riječ berit kao savez i opisivati odnos između Jahve i njegova naroda kao „savezni“, židovski izvor poziva da se ta riječ shvati u smislu „obećanja“, navodeći kako je s tim značenjem u skladu i grčki prijevod Tore.

Dvojbe oko hrvatskog prijevoda savez

Zbog učestale pojave prijevoda hebrejske riječi berit sa "Bund", "Allliance", na hrvatskome "savez", Ljudevit Rupčić objavio je članak 1994. godine tražeći toj pojavi starozavjetno utemeljenje. Nalazi da se u Bibliji riječ berit prvotno pojavljuje u značenju "sporazuma", no poteškoću vidi u pojmu krt berit koji bi značio „rasjeći“ ili „raskinuti“ što ne odgovara uobičajenom prijevodu „sklopiti savez“. Zatim riječ povezuje s hebrejskim korijenom riječi, koji je u hrvatskome prijevodu „obveza“ i „odredba“. Navodi ranije zaključke njemačkog teologa Joachima Begricha koji berit razumijeva kao odnos u kojemu jači uzima slabijeg u zaštitu, gdje samo jači preuzima obvezu, dok nemoćniji u tom odnosu nema aktivne uloge, te potom Rupčić navodi kako Alfred Jepsen smatra da berit znači "svečano obećanje".

Rupčić tvrdi kako berit nije jednostavno savez, nego se tako može razumjeti tek sekundarno, teološki tumačeći kako Bog može biti subjekt berita samo ako je u tome samostalno, jer Bogu drugi ne može nametnuti nikakve obveze, a ako ih Bog prihvaća to je uvijek samoobveza. Prema Rupčiću Biblija strogo razlikuje teološko od profanog značenja berita. Zaključuje kako berit u kojemu sudjeluje Bog nikada nije uzajamno obvezujuć, ako ga Bog uspostavlja njime daje obećanje kojim se samoobvezuje ili ga daje kao obvezu koju on nameće čovjeku.

U Postanku 15,18 berit se pojavljuje u značenju obećanja Boga Abrahamovu potomstvu, a dano obećanje osigurava se i zakletvom; beritom se izriče božanska volja prema čovjeku, a berit je i naziv za Dekalog. U Kumranskim spisima značenje berita je obećanje, obveza ili samoobveza.

Rupčić navodi kako je u Septuaginti berit preveden s diatheke (uredba, posljednja volja, oporuka koja ima najvišu obveznu snagu), a ne syntheke (što bi značilo savez) – i ističe kako su taj prijevod pisali Židovi koji su vrlo dobro poznavali i biblijski hebrejski i grčki jezik, te su krt berit preveli kao "napraviti oporuku".

Rupčić zaključuje da u prevođenju berita kao saveza nema nikakve podloge u Bibliji, te u hrvatskome jeziku kao najispravniji naziv za berit navodi riječ zavjet kao svečano dano obećanje. Primjećuje kako je savez u novije vrijeme ušao u moderne prijevode Biblije temeljem profanog smisla koje se uvelike razlikuje od teološkog. Odnos kakav implicira riječ savez, s Bogom kao subjektom, prema Rupčiću, nije moguć, jer teološki gledano, Bogu nitko ne treba da bi ostvario svoj naum niti mu itko drugi može postavljati uvjete i obveze.

Hoće li se u hrvatskim prijevodima koristiti riječ savez ili zavjet bila je odluka Biskupske konferencije Jugoslavije kada je jednim glasom prevagnula u korist uporabe pojma "savez", o čemu na kraju članka svjedoči Rupčić zaključujući pitanjima:

Pravi je promašaj i velika šteta – a je li samo to? – da se u misnu pretvorbu umjesto zavjeta neobrazloženo uvukao savez. … Što u naslovu Biblije kaže Stari i Novi zavjet ako toga zavjeta uopće nema u prijevodu biblijskog teksta? Što se to kaže savezom u misnoj pretvorbi, kada to nema oslonac u Svetom pismu?

Prijevodi i dvoznačnost hebrejskog pojma berit

Hebrejska Biblija donosi berit samo kao imenicu i to u jednini, ukupno 287 puta, a aramejski Targum ga prevodi kao qwm. Septuaginta prevodi berit s riječju diathēkē, a Akvila iz Sinope i Simah izrazom synthēkē, iznosi Karlo Višaticki u Bogoslovskoj smotri. Vetus Latina berit uglavnom prevodi s testamentum. Jeronim u Vulgati prevodi hebrejski berit s latinskim riječima foedus i pactum.

U hrvatskom je riječ berit prevođena različito, zapaža Višaticki navodeći prijevode: Matija Petar Katančić (zakon, ugovor, uvit), Ivan Matija Škarić (uvit), Bartol Kašić (uvietovanje), Valentin Čebušnik (zavjet), Antun Sović i Ivan Evanđelist Šarić (zavjet, savez). Višaticki objašnjava kako se na hrvatskom govornom području vodila diskusija oko terminologije, no ističe kako se kao tehnički termin ustalio izraz »savez«, a ne »zavjet«.

Višaticki objašnjava kako u svojemu članku pokazuje raznolikost značenja pojma savez, što je vidljivo iz toga piše li ga velikim ili malim slovom. Pisan malim slovom »savez« je sinonim za ugovor, dogovor, sporazum, zavjet (kao kod Joba, Davida i Jonatana, Jakova i Labana, ali i Salomona i Hirama te Jojade i hramskih čuvara). Pisan velikim slovom Savez je teološki pojam, koji definira odnos starozavjetnog vjernika prema svome Bogu. Zaključuje kako se u mlađim tekstovima Starog zavjeta (2 Kr) pojam Saveza koristio kao sinonim za Toru, Mojsijev Zakon.

Starozavjetni kanon

Stari zavjet kršćanske Biblije obuhvaća sve knjige hebrejske Biblije, no različito ih dijeli i raspoređuje. U kršćanskoj Bibliji su knjige Samuel, Kraljevi i Ljetopisi podijeljene u po dvije knjige, knjiga o kasnim prorocima podijeljena je na dvanest knjiga, te su Ezra i Nehemija podijeljeni u dvije zasebne knjige. U kršćanstvu se zato govori o 39 knjiga istovjetnih spisima hebrejske Biblije, gdje ih je 24. U Stari zavjet dodatno je bilo uključeno i sedam deuterokanonskih spisa izvorno pisanih na grčkome jeziku, koje hebrejski kanon ne priznaje. Katolički kanon se tako sastoji od 46 knjiga, a pravoslavni ih obično ima nešto više jer uključuje i dodatne spise iz Septuaginte.

Židovski kanon utvrđen je do kraja 1. stoljeća, a kršćanski je potvrđen na Crkvenom koncilu u Rimu 382. godine. Martin Luther je 1522. godine isključio deuterokanonske knjige iz kanonskog popisa Staroga zavjeta pa biblijska izdanja u protestantskim crkvama često sadrže 39 knjiga. Protestanti deuterokanonske knjige nazivaju apokrifima.

Glavne teme Staroga zavjeta

Stari zavjet prikazuje odnos Boga i Židova kao izabranog naroda, koji su se zajednički nazivali Izraelom. Nakon opisa stvaranja svijeta i razvoja ljudske civilizacije, donosi povijest i rodoslovlje izraelskog naroda sve do osvajanja i naseljavanja Obećane zemlje prema savezu koji je, prema starozavjetnim tekstovima, Bog sklopio s Abrahamom, obećavši mu veliko potomstvo. Savez je stoljećima kasnije obnovljen i s Mojsijem o čemu govori knjiga Izlaska. Stari zavjet donosi i opise života naroda u Obećanoj zemlji, prikazujući njihova česta otpadništva i kršenja saveza, uspostavu i razvoj monarhije radi njihove zaštite te upozorenja proroka o nadolazećoj božanskoj kazni, progonstvu i potrebi obraćenja. Uz povijesne donosi i poetske i teološke spise.

Knjige Starog zavjeta

Petoknjižje

Petoknjižje (grč. Pentateuh) je naziv za prvih pet knjiga Staroga zavjeta, u židovstvu nosi ime Tora i najsvetiji je dio hebrejske Biblije, a u Novom zavjetu često se naziva »Zakon« ili »Knjiga Mojsijeva«. Petoknjižje se sastoji od sljedećih knjiga:

1. Knjiga Postanka (Genesis)

Dijeli se na dvije cjeline: prva iznosi židovske predaje o stvaranju svijeta i prvih ljudi te završava pričom o općem potopu. Ima mitološku tematiku, govori o odnosu čovjeka i Boga. Drugi je dio vezan uz povijesnu tematiku te prikazuje predaje iz života židovskog naroda.

2. Knjiga Izlaska (Exodus)

Druga knjiga Petoknjižja. Prvi dio tematski govori o Mojsijevu životu i bijegu Židova iz Egipta, a drugi o sklapanju Sinajskog Saveza i daje se prikaz svih propisa kao i vjerskih obreda koji su njima doneseni.

3. Levitski zakonik (Leviticus)

4. Knjiga Brojeva (Numeri)

5. Ponovljeni zakon (Deuteronomii)

(u zagradama su navedeni latinski nazivi knjiga).

Povijesne knjige

6. Jošua

7. Knjiga o Sucima

8. Ruta

9. Prva knjiga o Samuelu

10. Druga knjiga o Samuelu

11. Prva knjiga o Kraljevima

12. Druga knjiga o Kraljevima

13. Prva knjiga Ljetopisa

14. Druga knjiga Ljetopisa

15. Ezra

16. Nehemija

17. Tobija (*)

18. Judita (*)

19. Estera

20. Prva knjiga o Makabejcima (*)

21. Druga knjiga o Makabejcima (*)

Mudrosne knjige

22. Psalmi

23. Job

24. Mudre izreke

25. Propovjednik

26. Pjesma nad pjesmama

27. Knjiga Mudrosti (*)

28. Knjiga Sirahova (*)

Proročke knjige

Glavni proroci

29. Izaija

30. Jeremija

31. Tužaljke

32. Baruh (*)

33. Ezekijel

34. Danijel

"Manji" proroci

35. Hošea

36. Joel

37. Amos

38. Obadija

39. Jona

40. Mihej

41. Nahum

42. Habakuk

43. Sefanija

44. Hagaj

45. Zaharija

46. Malahija

(*) knjige označene zvjezdicom ne postoje u protestantskoj inačici Biblije (kao ni u sadašnjem hebrejskom kanonu), to su tzv. Deuterokanonske knjige.

Prvi prijevodi

Prvi prijevod židovske Biblije (Tanah) je Septuaginta, na grčkome jeziku, koja je nastajala od 3. do 1. st. pr. Kr., namijenjena Židovima koji se nisu služili hebrejskim jezikom. U Septuagintu su bile uključene i knjige koje su izvorno bile napisane na grčkom jeziku i koje nisu ostale dijelom hebrejskog kanona. U Septuaginti su knjige podijeljene na zakon, povijest, poeziju i proroke, dok Tanah ima tri cjeline: Toru (Zakon), Nevi’im (Proroke) i Ketuvim (Spise). Bilo je i drugih prijevoda na grčki, poput prijevoda Akvile iz Ponta, Teodocijana, Lucijana i drugih. Rana Crkva koristila se Septuagintom.

Najznačajni stari židovski prijevodi spisa Tanaha na aramejski jezik (targumi) prenošeni su isprva usmenom predajom, a od 2. stoljeća pojavljuju se i u pisanom obliku. Među njima su Targum Onkelos, poznat po doslovnom pristupu hebrejskom tekstu, te Targum Jonatan i drugi palestinski aramejski targumi koji često uključuju tumačenja i dodatne tekstualne elemente.

Među važnije stare kršćanske prijevode Biblije ubrajaju se prijevodi na latinski jezik, posebice Italia ili Vetus latina, te kasnija Vulgata (od 383. do 406. g.). Tridentski koncil (1546.) proglasio je latinski prijevod Vulgatu službenim i autentičnim biblijskim tekstom za Katoličku crkvu.

Prijevodi na hrvatski jezik

Od XV. stoljeća do danas nastalo je najmanje osam cjelovitih prijevoda Biblije na hrvatski jezik. Prvi pokušaj cjelovitog prijevoda započeo je 1521. po nalogu Bernardina Frankopana, ali nije sačuvan u cjelini. Drugi cjeloviti prijevod izradio je Bartol Kašić u XVII. stoljeću, no ostao je u rukopisu. Treći cjeloviti prijevod, poznat kao Poljička Biblija, nastajao je od 1768. i također je ostao rukopis. Prvi cjelovito tiskani hrvatski prijevod objavio je Matija Petar Katančić početkom XIX. stoljeća, a zatim je sredinom XIX. stoljeća objavljen prijevod Ivana Matije Škarića.

U XX. stoljeću nastaju novi prijevodi, među kojima je prijevod Ivana Evanđelista Šarića iz 1941. – 1942. Posebno je značajan osmi cjeloviti hrvatski prijevod, poznat kao Zagrebačka Biblija iz 1968., koju je prevelo više prevoditelja s izvornih jezika pod uredništvom Jure Kaštelana i Bonaventure Dude. Taj je prijevod imao velik utjecaj na hrvatski biblijski i književni jezik.

U novije vrijeme značajnu ulogu imaju prijevodi Novoga zavjeta Bonaventure Dude i Jerka Fućka, koji su prilagođeni liturgijskoj uporabi te su kasnije dopunjavani uvodima i bilješkama iz suvremenih biblijskih izdanja. Zagrebačka Biblija i Dude–Fućakov prijevod Novoga zavjeta ubrajaju se među najraširenije i danas aktualne hrvatske biblijske prijevode.

Vidi još

• Novi zavjet

Izvori

Literatura

• Katekizam Katoličke Crkve. 2016. Katekizam Katoličke Crkve (PDF). Glas Koncila — HBK. Zagreb. ISBN 978-953-241-383-0. Pristupljeno 17. veljače 2026.

• Schmid, Konrad; Schröter, Jens. 2021. The Making of the Bible: From the First Fragments to Sacred Scripture. Prijevod: Peter Lewis. Belknap Press of Harvard University Press. Cambridge, MA. ISBN 9780674269408. Pristupljeno 17. veljače 2026.

• Rupčić, Ljudevit. 1995. Je li berit savez?. Obnovljeni Život : časopis za filozofiju i religijske znanosti. 50 (1): 81–90. Pristupljeno 18. veljače 2026.

• Višaticki, Karlo. 2010. Različita značenja hebrejskog pojma *berit* i njegova dvoznačnost u 2 Kr. Bogoslovska smotra. 80 (1): 335–349. Pristupljeno 18. veljače 2026.