Papers by Anamarija Žugić Borić
Pulse, 2022
Performative methodology of the House of Extreme Music Theater led by Croatian, Zagreb-based perf... more Performative methodology of the House of Extreme Music Theater led by Croatian, Zagreb-based performing artists Damir Bartol Indoš and Tanja Vrvilo is largely based on the creation, recycling and abundant use of sound objects, deconstruction of voice and text, and collaborations with alternative rock and noise musicians and multimedia artists. But precisely because of its apparently chaotic, noisy manifestation, it is easy to miss the structure and concept that is undoubtedly in the background of every performance. If we take into account the predominance of music and noise in such an open model in terms of genre, it would be appropriate to try to define theoretical and methodological guidelines for its description, which this article will try to do. Observing the work of House of Extreme Music Theater, the following questions arise: How does its “noisy” poetics affect the definition of genre and analytical approaches to it, and, conversely, how does the chosen genre framework affect the status of noise that is produced in the performances of this “theater”? In this sense, the article will refer to the previous theoretical reflections on the House of Extreme Music Theater genre coordinates while trying to expand them with the concepts of independent auditory semiotics and musicalization, closely related to the notion of postdramatic theater as proposed by Hans-Thies Lehmann. Finally, the analysis of the music theater performance Schachtophonia Accenni for Kamov will try to show how the broad and permeable postdramatic determinant shapes the interpretation of noise in theater or noise as theater.
Dani Hvarskoga kazališta : Građa i rasprave o hrvatskoj književnosti i kazalištu, Apr 30, 2019
Znanstveni skup Dani Hvarskoga kazališta: Književnost, kazalište, domovina. Hvar, 9-12. svibnja 2... more Znanstveni skup Dani Hvarskoga kazališta: Književnost, kazalište, domovina. Hvar, 9-12. svibnja 2018. Režija Lucićeve Robinje koju je Marin Carić započeo netom prije smrti i koju je zatim preuzela i dovršila Ranka Mesarić u zapisima o predstavi spominje se kao vraćanje duga Hvarana vlastitoj baštini. Dok se s jedne strane čini da postavljanje predstave u svrhu očuvanja nacionalne kulturne baštine naznačuje puku rekonstrukciju uz minimum intervencija kako bi se utvrdila kanonska vrijednost djela i, kroz nju, neupitne kvalitete kulturnog identiteta nacije, s druge je strane, uz iznimno poštovanje izvornika, uočljiva i tendencija da se odabranim kritički intoniranim postupcima aktualizacije i reinterpretacije te iste kvalitete ipak preispitaju. Vraćanje duga baštini tada je dvostruko – ono se istodobno očituje i kao reprodukcija – svojevrsna ovjera specifičnih obilježja na formalno-sadržajno-izvedbenom planu, i kao mogućnost da se preuzimanjem takvih, gotovo anakroničnih postupaka, stvori nov interpretativni okvir kakav bi inače bilo nemoguće uspostaviti s obzirom na suvremene ideološke, političke, pa i ekonomske principe. Statičnost, deskriptivnost i dominaciju monoloških dionica u Lucićevoj Robinji Ranka je Mesarić stoga prepoznala ne kao inhibitore dramaturškog oblikovanja nego kao čimbenike „odgode“ navedenih ideoloških i drugih principa i procesa, a Lucićev Hvar kao izvanvremensko utočište domovine u kojemu se pod geslom tako doživljene „odgode“ mogu promišljati i tada i danas jednako aktualne teme političkih odnosa, (Domovinskog) rata i patrijarhata, odnosno samostalnosti žene, čujnosti njezina glasa te nasilnog ophođenja prema njoj, također u svjetlu ratnih okolnosti. U tom će se smislu detaljnije proučiti redateljske intervencije u Lucićev tekst – što se u njegovu izvornome ruhu prepoznalo kao potencijalna oštrica kritike suvremenosti, a što se prepoznalo kao sâm predmet kritike.
PUBMET
Responsibility, ethics, inclusiveness, and the principles of Open Science are central to the adva... more Responsibility, ethics, inclusiveness, and the principles of Open Science are central to the advancement of scholarly research and publishing. By embracing these values, we can create a more transparent, collaborative, and accessible research ecosystem, as proposed by UNESCO (2022). However, there is a pressing need for effective tools that aid researchers in practising Open Science while addressing the specific requirements of disciplines such as the Humanities and Arts, especially in the context of the welldocumented prevalence of STEM disciplines over the Humanities in the development of Open Science and Open Access trends (Eve, 2014). The Digital Research Infrastructure for the Arts and Humanities (DARIAH-EU) consortium, formed by "researchers for researchers", is uniquely positioned to address this inequality while driving the development of an open ecosystem that naturally evolves from authentic community practices and needs (Tóth-Czifra, 2021). Croatia as a member c...
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i Književni krug Split, Apr 30, 2019
Znanstveni skup Dani Hvarskoga kazališta: Književnost, kazalište, domovina. Hvar, 9-12. svibnja 2... more Znanstveni skup Dani Hvarskoga kazališta: Književnost, kazalište, domovina. Hvar, 9-12. svibnja 2018. Režija Lucićeve Robinje koju je Marin Carić započeo netom prije smrti i koju je zatim preuzela i dovršila Ranka Mesarić u zapisima o predstavi spominje se kao vraćanje duga Hvarana vlastitoj baštini. Dok se s jedne strane čini da postavljanje predstave u svrhu očuvanja nacionalne kulturne baštine naznačuje puku rekonstrukciju uz minimum intervencija kako bi se utvrdila kanonska vrijednost djela i, kroz nju, neupitne kvalitete kulturnog identiteta nacije, s druge je strane, uz iznimno poštovanje izvornika, uočljiva i tendencija da se odabranim kritički intoniranim postupcima aktualizacije i reinterpretacije te iste kvalitete ipak preispitaju. Vraćanje duga baštini tada je dvostruko – ono se istodobno očituje i kao reprodukcija – svojevrsna ovjera specifičnih obilježja na formalno-sadržajno-izvedbenom planu, i kao mogućnost da se preuzimanjem takvih, gotovo anakroničnih postupaka, stvori nov interpretativni okvir kakav bi inače bilo nemoguće uspostaviti s obzirom na suvremene ideološke, političke, pa i ekonomske principe. Statičnost, deskriptivnost i dominaciju monoloških dionica u Lucićevoj Robinji Ranka je Mesarić stoga prepoznala ne kao inhibitore dramaturškog oblikovanja nego kao čimbenike „odgode“ navedenih ideoloških i drugih principa i procesa, a Lucićev Hvar kao izvanvremensko utočište domovine u kojemu se pod geslom tako doživljene „odgode“ mogu promišljati i tada i danas jednako aktualne teme političkih odnosa, (Domovinskog) rata i patrijarhata, odnosno samostalnosti žene, čujnosti njezina glasa te nasilnog ophođenja prema njoj, također u svjetlu ratnih okolnosti. U tom će se smislu detaljnije proučiti redateljske intervencije u Lucićev tekst – što se u njegovu izvornome ruhu prepoznalo kao potencijalna oštrica kritike suvremenosti, a što se prepoznalo kao sâm predmet kritike.
Tema je rada novo čitanje i inscenacija Robinje Hanibala Lucića iz 2003. godine, nastala u suradn... more Tema je rada novo čitanje i inscenacija Robinje Hanibala Lucića iz 2003. godine, nastala u suradnji Hvarskoga pučkog kazališta i redateljice Ranke Mesarić. U radu se analizira redateljičino čitanje Robinje kao priče o »ljubavnoj odgodi« koja podvlači temu traume i nasilja nad ženom. Rad propituje mogu li se pukim kraćenjem izvornika i pouzdanjem u ljepotu njegova izraza zaliječiti mjesta koja neupitno simboliziraju dominaciju patrijarhalnog i kupoprodajnog diskursa i zbog kojih ženski glas nema priliku posvjedočiti svoju traumu.The subject of this paper is new reading and stage setting of The Slave Girl by Hanibal Lucić in 2003, produced by Hvar Public Theatre and a director Ranka Mesarić. The paper analyzes the director’s reading of The Slave Girl as a story about »love delay« which subsumes the themes of trauma and violence against women. The paper questions whether it is possible by shortening the original script and relying on the beauty of its expression to heal the spots that ...
Kako bi se sto sustavnije izveli zakljucci o izabranim tekstovima, kao i njihova međusobna uspore... more Kako bi se sto sustavnije izveli zakljucci o izabranim tekstovima, kao i njihova međusobna usporedba, u prvom ce se poglavlju obraditi Tucciov životopis, informacije o njegovim rukopisima i tiskanoj verziji te, kako je najavljeno, žanr i fabula drame sa znacajnim dramaturskim karakteristikama. Sljedece ce poglavlje na isti nacin dati pregled Betondiceva života, rukopisa njegova prijevoda, te kompozicijskih i dramaturskih znacajki uz usporedbu s latinskim izvornikom. Na koncu slijedi prijepis Betondiceva prijevoda iz autografa.
Krležini dani u Osijeku 2017. Redatelji i glumci hrvatskoga kazališta, prvi dio, 2018
U svjetlu dinamike društvenih uloga koja se, poput, moglo bi se reći, Turnerove društvene drame, ... more U svjetlu dinamike društvenih uloga koja se, poput, moglo bi se reći, Turnerove društvene drame, ciklički ostvaruje potvrđivanjem povijesno i formalno definirane hijerarhije s jedne te buntom i dehijerarhizacijom s druge strane, pojava Scene Ribnjak kao nezavisne umjetničke platforme, zasnovane na ideji kazališne slobode i kolaboracije, svjedoči o izbijanju potonjeg, dehijerarhizacijskoga pola na površinu suvremene kazališne dinamike. Dekonstrukcija društveno dodijeljenih uloga u kazališnoj instituciji kao što je Scena Ribnjak, uz posebno istaknutu kritiku predrasude o glumcu kao nesamostalnom radniku, izvršitelju redateljevih ili piščevih naloga poziva da se, između ostaloga, nanovo razmotre teze iz pera sociologā kazališta, poput Ervinga Goffmana. Uz pregled kazališnih uloga glumca kao redatelja, dramaturga, ili čak scenografa i kostimografa pa sve do društvenih reakcija na glumca kao povratnika u profesiju, od izuzetnog je značaja potreba za analizom diskursa i javnog predstavljanja Scene Ribnjak, s obzirom na odabir termina „scena“ u odnosu na ustaljeni termin „kazalište“, kao i termina „kazališni projekt“, kojim se propituju gradivna svojstva kazališne predstave i njezina teksta. Krležino djelo U agoniji poslužit će, stoga, kao primjer kako drukčije uspostavljena kazališna hijerarhija doživljava dramski tekst te kako utječe na uspostavu značenja s obzirom na njegov sadržaj i, naposljetku, njegov izvedbeni potencijal. Posebno će se razmotriti razmještaj i uloga publike u prostoru i vremenu izvedbe te pristup redateljsko-glumačkoga trojca stvaranju dramske napetosti prema određenju samoga Krleže.
Izvedba Sat pauk kiša Tivoli bewegen autora Damira Bartola Indoša neodoljivo provocira pitanje št... more Izvedba Sat pauk kiša Tivoli bewegen autora Damira Bartola Indoša neodoljivo provocira pitanje što je, prije svega, konkretna poezija ekstremnom, muzičkom i kazalištu.
Kulturpunkt, 2018.
Prijepis izvornoga latinskog teksta i hrvatski prijevod triju latinskih pjesama humanista i pjesn... more Prijepis izvornoga latinskog teksta i hrvatski prijevod triju latinskih pjesama humanista i pjesnika Didaka Pira (Teofrastova tužaljka; Sve što je ljudsko nepostojano je i krhko; Prolaznost života).
Na albumu Gravity Kozmodrum vješto dozira jazz naobrazbu s tradicijom klasičnog minimalizma, ali ... more Na albumu Gravity Kozmodrum vješto dozira jazz naobrazbu s tradicijom klasičnog minimalizma, ali i klupske scene, post-rocka i elektroničke glazbe sedamdesetih.
Čvrsto zagovaranje intimnog plana i vrlo uopćena ideja ljubavi te istodobno ograđivanje od angaži... more Čvrsto zagovaranje intimnog plana i vrlo uopćena ideja ljubavi te istodobno ograđivanje od angažiranosti u širem smislu otkriva se kao temeljna problematika predstave Čekanja. Kulturpunkt.hr, 2017.
Kritika programa Ganz novog festivala 2017. godine.
HAZU, 2017
Ogrizovićeva je pojava u kulturnome i kazališnome životu
Hrvatske tijekom prvih dvadeset godina d... more Ogrizovićeva je pojava u kulturnome i kazališnome životu
Hrvatske tijekom prvih dvadeset godina dvadesetoga stoljeća
doista bogata, svestrana i raznolika, bilo da se odnosi na njegov
rad kao pedagoga, prevoditelja, kritičara, satiričara, polemičara,
lektora i dramaturga ili, pak, kao dramskoga pisca koji je u svoja
djela utkao znanja utemeljena na klasičnofilološkoj naobrazbi, ali i
brojne aspekte stilskog pluralizma, društvenih događaja te vlastitih
filozofskih nazora i duševnih previranja.
Obljetnički duh izložbe poslužio je, stoga, da se na svjetlo
iznese dosad neviđena ili vrlo rijetko viđena građa o kazališnome
radu Milana Ogrizovića, a kako bi se, naposljetku, potkrijepila
vrlo često zanemarivana činjenica o širini, važnosti i temeljitosti
Ogrizovićeve kazališne djelatnosti, koju su svojedobno prepoznala
najveća imena hrvatskoga kazališta od Branka Gavelle do Miroslava
Krleže.
Kako bi se što sustavnije izveli zaključci o izabranim tekstovima, kao i njihova međusobna uspore... more Kako bi se što sustavnije izveli zaključci o izabranim tekstovima, kao i njihova međusobna usporedba, u prvom će se poglavlju obraditi Tucciov životopis, informacije o njegovim rukopisima i tiskanoj verziji te, kako je najavljeno, žanr i fabula drame sa značajnim dramaturškim karakteristikama. Sljedeće će poglavlje na isti način dati pregled Betondićeva života, rukopisa njegova prijevoda, te kompozicijskih i dramaturških značajki uz usporedbu s latinskim izvornikom. Na koncu slijedi prijepis Betondićeva prijevoda iz autografa.
Book Reviews by Anamarija Žugić Borić
Arheologija sjećanja - Irena Vrkljan: Protokol jednog rastanka, Oct 2016
Već u naslovu uokviriti jedan intiman čin, kakav je onaj rastanka, u termin protokola, naizgled s... more Već u naslovu uokviriti jedan intiman čin, kakav je onaj rastanka, u termin protokola, naizgled sugerira potiskivanje svega osobnog u korist predvidljiva, gotovo kontrolirana slijeda događaja, koji u istome obliku, bez izuzetka, pogađa svakog pojedinca. No, pristupi li se pojmu protokola arheološki, kao što i pripovjedačica " Protokola " nastoji u istraživanju prošlosti, okamenjena definicija o dogovorenim postupcima i pravilima ceremonijala pokolebat će se pred onom koja protokol identificira kao original nekog dokumenta, prvi zapis, ujedno i dokaz autentičnosti. Irena Vrkljan tako se u svojemu " traganju za izgubljenim vremenom " ne oprašta samo od života s najbližim suputnikom, mužem Bennom nego se, pomno razlažući tegobe moderna doba nesputanim asocijacijama iz vlastitog životnog, ali i znanstvenog teorijskog iskustva, na sasvim osoban i specifičan način rastaje od sadašnjice u kojoj su prisutnost, bliskost i tugovanje gotovo sramni pojmovi.
Ako bi se zbirka od petnaest kratkih priča autorice Ivane Bodrožić pokušala opisati tekstilnim te... more Ako bi se zbirka od petnaest kratkih priča autorice Ivane Bodrožić pokušala opisati tekstilnim terminima koje evocira sam njezin naslov, dojam na čitateljskoj koži postao bi 100% sintetičan. Aktualnost tema koje se, u najkraćim crtama, odaju kao mješavina rodne problematike, društvenih predrasuda, moralnih i etičkih, a naposljetku i političkih te ideoloških dvojbi, u svome se populističkom ruhu zavodljivo servira čitateljskoj publici, ne dopuštajući kroz tu sintetičku nametljivost nikakav oblik kritičke prosudbe.
Narativni svijet ovog romana, njegova fikcionalna geografska struktura, kao i misaona struktura k... more Narativni svijet ovog romana, njegova fikcionalna geografska struktura, kao i misaona struktura koja se oko nje ovija produbljujući je i oživljavajući, mogao bi se sažeti u jednom oksimoronu, koji se izravno iščitava iz samoga djela – pitoma divljina. Priručna, kako navodi pripovjedač, pripitomljena ljudskim djelovanjem, u turističkoj sezoni svakodnevno gažena i sakaćena priroda jednog otočkog brda susreće se s pripitomljenim ljudskim obličjem zasićenim konformizmom vlastite vrste, njezinom " uljuđenom drskošću, licemjerjem i egoizmom ". Naličje takve prirode, takvoga čovjeka buja divljinom koja se otkriva noću, u samoći, u podsvijesti i u strahu. Ona je strah koji ne koči nego pokreće, to nije strah od promjene, nego strah u promjeni, koji će se naposljetku preobraziti u slobodu. Kompozicija je romana uokvirena upravo dolaskom i odlaskom neimenovana protagonista, ujedno i pripovjedača, na jedan hrvatski otok u potrazi za takvim oslobođenjem. Lišen imena, glavni se lik oslobađa kulturnih spona i predrasuda te ostaje samo ogoljen čovjek dužan ponovno izgraditi svoj identitet, a time i svoje ime. Znakovito, roman se zatvara zazivanjem protagonista po imenu, no taj se čin samo opisuje, a ime čitatelju i dalje ostaje nepoznato, nedostupno u neprekidnom kolebanju kulture i prirode. Dolaskom na brdo, u karaulu kao mjesto psihičke i fizičke izolacije, otvara se liminalni prostor, odnosno prostor " između " u kojemu se, poput slučaja nekog plemena opisana u antropološkom istraživanju, odvija ritual prijelaza i proces individuacije. Zalutali pisac i menadžer za odnose s javnošću iz fiktivnog Zagreba, Draškovićeve ulice, zamjenjuje svoj sigurni životni prostor ispunjen pretencioznim figurama, koje se s jednim mediokritetnim djelom upisuju u slavnu vječnost, za nesigurnu divljinu u kojoj su mu jedini suputnici životinje. Neprestanim retrospektivnim metaleptičkim skokovima te introspektivnim poniranjem pred čitateljem se razbistruju protagonistove odluke koje su ga nagnale da provede ljeto u staroj karauli, dok se istovremeno upotpunjuje slika čovjeka koji će izići iz ovog ritualnog stanja. Geografska je pozicija karaule takva da jednim pogledom spaja more i nebo, samoću pojedinca i masu turista te prešutno poziva na pomno promatranje. Prigodno, protagonist pronalazi dalekozor koji proziva Okom te, poput Rilkeova Maltea, počinje " učiti gledati ". U sveopćoj težnji da se u prirodu uvede red, koji je u njezinome spontanom skladu tek kič, postaje jasnom važnost i isključivost pogleda. Protagonistove riječi u tom smislu zadiru u srž romana i srž ljudskoga djelovanja: " Nije mi namjera sve raščiniti i sve saznati. Moja je namjera biti dobro, a da pritom ne učinim neko zlo " .
Uploads
Papers by Anamarija Žugić Borić
Kulturpunkt, 2018.
Hrvatske tijekom prvih dvadeset godina dvadesetoga stoljeća
doista bogata, svestrana i raznolika, bilo da se odnosi na njegov
rad kao pedagoga, prevoditelja, kritičara, satiričara, polemičara,
lektora i dramaturga ili, pak, kao dramskoga pisca koji je u svoja
djela utkao znanja utemeljena na klasičnofilološkoj naobrazbi, ali i
brojne aspekte stilskog pluralizma, društvenih događaja te vlastitih
filozofskih nazora i duševnih previranja.
Obljetnički duh izložbe poslužio je, stoga, da se na svjetlo
iznese dosad neviđena ili vrlo rijetko viđena građa o kazališnome
radu Milana Ogrizovića, a kako bi se, naposljetku, potkrijepila
vrlo često zanemarivana činjenica o širini, važnosti i temeljitosti
Ogrizovićeve kazališne djelatnosti, koju su svojedobno prepoznala
najveća imena hrvatskoga kazališta od Branka Gavelle do Miroslava
Krleže.
Book Reviews by Anamarija Žugić Borić
Kulturpunkt, 2018.
Hrvatske tijekom prvih dvadeset godina dvadesetoga stoljeća
doista bogata, svestrana i raznolika, bilo da se odnosi na njegov
rad kao pedagoga, prevoditelja, kritičara, satiričara, polemičara,
lektora i dramaturga ili, pak, kao dramskoga pisca koji je u svoja
djela utkao znanja utemeljena na klasičnofilološkoj naobrazbi, ali i
brojne aspekte stilskog pluralizma, društvenih događaja te vlastitih
filozofskih nazora i duševnih previranja.
Obljetnički duh izložbe poslužio je, stoga, da se na svjetlo
iznese dosad neviđena ili vrlo rijetko viđena građa o kazališnome
radu Milana Ogrizovića, a kako bi se, naposljetku, potkrijepila
vrlo često zanemarivana činjenica o širini, važnosti i temeljitosti
Ogrizovićeve kazališne djelatnosti, koju su svojedobno prepoznala
najveća imena hrvatskoga kazališta od Branka Gavelle do Miroslava
Krleže.
Režija Lucićeve Robinje koju je Marin Carić započeo netom prije smrti i koju je zatim preuzela i dovršila Ranka Mesarić u zapisima o predstavi spominje se kao vraćanje duga Hvarana vlastitoj baštini. Dok se s jedne strane čini da postavljanje predstave u svrhu očuvanja nacionalne kulturne baštine naznačuje puku rekonstrukciju uz minimum intervencija kako bi se utvrdila kanonska vrijednost djela i, kroz nju, neupitne kvalitete kulturnog identiteta nacije, s druge je strane, uz iznimno poštovanje izvornika, uočljiva i tendencija da se odabranim kritički intoniranim postupcima aktualizacije i reinterpretacije te iste kvalitete ipak preispitaju. Vraćanje duga baštini tada je dvostruko – ono se istodobno očituje i kao reprodukcija – svojevrsna ovjera specifičnih obilježja na formalno-sadržajno-izvedbenom planu, i kao mogućnost da se preuzimanjem takvih, gotovo anakroničnih postupaka, stvori nov interpretativni okvir kakav bi inače bilo nemoguće uspostaviti s obzirom na suvremene ideološke, političke, pa i ekonomske principe. Statičnost, deskriptivnost i dominaciju monoloških dionica u Lucićevoj Robinji Ranka je Mesarić stoga prepoznala ne kao inhibitore dramaturškog oblikovanja nego kao čimbenike „odgode“ navedenih ideoloških i drugih principa i procesa, a Lucićev Hvar kao izvanvremensko utočište domovine u kojemu se pod geslom tako doživljene „odgode“ mogu promišljati i tada i danas jednako aktualne teme političkih odnosa, (Domovinskog) rata i patrijarhata, odnosno samostalnosti žene, čujnosti njezina glasa te nasilnog ophođenja prema njoj, također u svjetlu ratnih okolnosti. U tom će se smislu detaljnije proučiti redateljske intervencije u Lucićev tekst – što se u njegovu izvornome ruhu prepoznalo kao potencijalna oštrica kritike suvremenosti, a što se prepoznalo kao sâm predmet kritike.
U povijesti hrvatskoga kazališta brojna su se kanonska djela starije hrvatske književnosti sustavno prepoznavala kao materija koja zavrjeđuje ponovno zaživjeti u ruhu dramatizacije, nerijetko izložene postupcima prevrednovanja i aktualizacije, kako bi posredstvom kazališne igre uspostavila kontakt sa suvremenom publikom. Hektorovićevo se Ribanje i ribarsko prigovaranje u tom smislu nije podvrglo samo intervencijama na planu teksta nego se od 90-ih godina 20. stoljeća do danas njegova dramatizacija u cjelovitom ili fragmentarnom obliku pojavila i kao predmet dokumentarne radiodrame i kao filmska adaptacija kazališne predstave, a izvorni je tekst poslužio kao inspiracija za scenarij dugometražnoga filma, kojeg je realizacija tek u začetku. Uzimajući u obzir suvremene težnje k rekontekstualizaciji i jezičnoj aktualizaciji djela starije književnosti, autori dramatizacija "Ribanja" pažljivo su odmjeravali obilježja Hektorovićeva jezika i stila te su ga gotovo isključivo vezivali uz ambijent Hvara i tradiciju, ponajviše amaterskoga, hvarskoga kazališta. Između nekoliko ostvarenja ističe se dramatizacija, odnosno »scensko uprizorenje« Nikice Kolumbića, koje je nastalo na temelju spjeva i fragmenata drugih Hektorovićevih djela, zatim redateljska intervencija Marina Carića u predstavi Hvarskog pučkog kazališta, filmska adaptacija prema istom izvoru i naposljetku dokumentarna radiodrama Ljube Pauzina Od Hvara oblutak, također prema Carićevoj varijanti. Sa sviješću o postojećim varijantama, u ovom će se radu sagledati suvremene dramatizacije Hektorovićeva Ribanja, način na koji su se prepoznali dramaturški potencijali izvornoga teksta i njihov tretman u raznovrsnim (audiovizualnim) formama. Neće se zaobići ni problematizacija žanra s obzirom na pojmove intermedijalnosti i hibridnosti, kao ni propitivanje mjesta koje tekst "Ribanja" u toj problematici zauzima.
Osijek, prosinac 2017.
U svjetlu dinamike društvenih uloga koja se, poput, moglo bi se reći, Turnerove društvene drame, ciklički ostvaruje potvrđivanjem povijesno i formalno definirane hijerarhije s jedne te buntom i dehijerarhizacijom s druge strane, pojava Scene Ribnjak kao nezavisne umjetničke platforme, zasnovane na ideji kazališne slobode i kolaboracije, svjedoči o izbijanju potonjeg, dehijerarhizacijskoga pola na površinu suvremene kazališne dinamike.
Dekonstrukcija društveno dodijeljenih uloga u kazališnoj instituciji kao što je Scena Ribnjak, uz posebno istaknutu kritiku predrasude o glumcu kao nesamostalnom radniku, izvršitelju redateljevih ili piščevih naloga poziva da se, između ostaloga, nanovo razmotre teze iz pera sociologā kazališta, poput Ervinga Goffmana. Uz pregled kazališnih uloga glumca kao redatelja, dramaturga, ili čak scenografa i kostimografa pa sve do društvenih reakcija na glumca kao povratnika u profesiju, od izuzetnog je značaja potreba za analizom diskursa i javnog predstavljanja Scene Ribnjak, s obzirom na odabir termina „scena“ u odnosu na ustaljeni termin „kazalište“, kao i termina „kazališni projekt“, kojim se propituju gradivna svojstva kazališne predstave i njezina teksta.
Krležino djelo U agoniji poslužit će, stoga, kao primjer kako drukčije uspostavljena kazališna hijerarhija doživljava dramski tekst te kako utječe na uspostavu značenja s obzirom na njegov sadržaj i, naposljetku, njegov izvedbeni potencijal. Posebno će se razmotriti razmještaj i uloga publike u prostoru i vremenu izvedbe te pristup redateljsko-glumačkoga trojca stvaranju dramske napetosti prema određenju samoga Krleže.