Blockchain
Blockchain ili lanac blokova vrsta je distribuirane evidencije u kojoj se zapisi grupiraju u blokove, a oni se pomoću kriptografskih sažetaka povezuju u hronološki uređen lanac. Kopije evidencije održava više računarskih čvorova, koji primjenom zajedničkog protokola provjeravaju nove zapise i postižu saglasnost o stanju sistema. Takva struktura otežava naknadnu izmjenu podataka jer bi promjena jednog bloka obično zahtijevala izmjenu svih blokova koji ga slijede i prihvatanje nove verzije evidencije u mreži.[1]
Tehnologija je postala šire poznata nakon što ju je osoba ili grupa pod pseudonimom Satoshi Nakamoto primijenila kao javnu knjigu transakcija Bitcoina. Iako se blockchain često poistovjećuje s kriptovalutama, njegovi se principi koriste i za pametne ugovore, praćenje robe, upravljanje digitalnim identitetima, evidencije u javnoj upravi i druge sisteme u kojima više učesnika treba dijeliti provjerljivu historiju podataka bez jedinstvenog upravitelja.[2] Blockchain nije nužno potpuno decentraliziran niti su njegovi podaci bezuvjetno nepromjenjivi; stepen decentralizacije, način upravljanja, mogućnost ispravke zapisa i sigurnosna svojstva zavise od arhitekture konkretnog sistema.[1]
Terminologija
[uredi | uredi izvor]Engleski izraz blockchain nastao je spajanjem riječi block ("blok") i chain ("lanac"). U bosanskom se upotrebljavaju neprilagođeni naziv blockchain i opisni izraz "lanac blokova". U stručnoj literaturi na hrvatskom jeziku pojavljuju se i oblici "ulančani blokovi" i "tehnologija ulančanih blokova", dok je u radovima na srpskom čest fonetski prilagođen oblik "blokčejn".[3][4]
Blockchain je jedan od oblika tehnologije distribuirane evidencije (engleski: distributed ledger technology, DLT). Pojmovi nisu potpuni sinonimi: distribuirana evidencija ne mora podatke organizirati u linearno povezane blokove, dok blockchain upravo takvom strukturom uređuje historiju zapisa.[1]
Historija
[uredi | uredi izvor]Tehnički prethodnici blockchaina razvijani su prije nastanka Bitcoina. David Chaum je u doktorskoj disertaciji iz 1982. opisao računarske sisteme koje mogu uspostaviti i održavati učesnici koji jedni drugima ne vjeruju.[5] Stuart Haber i W. Scott Stornetta predstavili su 1991. sistem za kriptografsko vremensko označavanje digitalnih dokumenata, oblikovan tako da naknadna izmjena dokumenta ili vremena njegova nastanka bude uočljiva.[6] Zajedno s Daveom Bayerom kasnije su primijenili Merkleova stabla, čime je veći broj zapisa mogao biti obuhvaćen jednim sažetkom.[7]
Nakamoto je u radu Bitcoin: A Peer-to-Peer Electronic Cash System, objavljenom 2008, povezao digitalne potpise, mrežu ravnopravnih čvorova, vremensko označavanje i dokaz rada u sistem elektronskog novca bez centralnog posrednika. Prvi blok Bitcoinove mreže, poznat kao genezni blok, stvoren je 3. januara 2009, a mreža je počela raditi nekoliko dana kasnije.[8]
Ethereum je proširio područje primjene uvođenjem opće platforme na kojoj se mogu izvršavati programi pohranjeni u blockchainu. Projekt je 2013. opisao Vitalik Buterin, a javna mreža pokrenuta je 2015. Njegovi pametni ugovori omogućili su razvoj decentraliziranih aplikacija, tokena, decentraliziranih finansijskih usluga i drugih sistema čija pravila izvršava mreža.[9]
Struktura i način rada
[uredi | uredi izvor]Blokovi i kriptografsko povezivanje
[uredi | uredi izvor]Blok obično sadrži zaglavlje i skup potvrđenih zapisa ili transakcija. Tačan sastav zavisi od protokola, ali zaglavlje često obuhvata kriptografski sažetak prethodnog bloka, vremensku oznaku, podatke potrebne za postupak konsenzusa i sažetak sadržaja trenutnog bloka. Transakcije se u mnogim sistemima sažimaju pomoću Merkleova stabla, strukture podataka koja omogućava efikasnu provjeru pripada li određeni zapis bloku bez preuzimanja i obrade svih njegovih transakcija.[1]
Kriptografska sažetna funkcija pretvara proizvoljnu količinu podataka u vrijednost određene dužine. Mala izmjena ulaznih podataka proizvodi drukčiji sažetak, pa promjena starijeg bloka prekida vezu sa sljedećim blokom. Napadač koji želi prikriti izmjenu morao bi ponovo izračunati veze prema svim kasnijim blokovima i, zavisno od protokola, nadmašiti ili uvjeriti ostale učesnike da prihvate izmijenjenu historiju.[1]
Prvi blok u lancu naziva se genezni blok. Budući da nema prethodnika, njegovi početni podaci određuju se prilikom pokretanja mreže. Kada dva ili više valjanih blokova privremeno nastave isti prethodni blok, nastaje račvanje. Protokol tada određuje prema kojem će se kriteriju jedna grana prihvatiti kao mjerodavna, dok se druga odbacuje ili zadržava samo kao dio historije mreže.
Transakcije i digitalni potpisi
[uredi | uredi izvor]U sistemima zasnovanim na kriptografiji javnog ključa korisnik raspolaže parom kriptografskih ključeva. Javni ključ ili iz njega izvedena adresa može se objaviti, dok se privatni ključ čuva u tajnosti. Vlasnik privatnog ključa digitalno potpisuje transakciju, a drugi čvorovi pomoću javnog ključa provjeravaju potpis i utvrđuju je li transakciju odobrio ovlašteni korisnik.[1]
Blockchain pritom ne dokazuje nužno istinitost podatka izvan mreže. Može potvrditi da je određeni zapis unesen, kada je uvršten i da nakon toga nije promijenjen bez traga, ali ne može samostalno utvrditi je li početno unesena tvrdnja tačna. Taj se problem u aplikacijama koje zavise od vanjskih podataka rješava izvorima podataka poznatim kao orakuli, što ponovo uvodi potrebu za povjerenjem u određene senzore, institucije ili pružaoce podataka.[2]
Mreža čvorova
[uredi | uredi izvor]Čvorovi su računari koji pokreću programski klijent određenog blockchaina i međusobno razmjenjuju transakcije i blokove. Puni čvorovi provjeravaju pravila protokola i čuvaju cijelu evidenciju ili njen dovoljan dio, dok laki klijenti koriste sažetke blokova i oslanjaju se na pune čvorove za dio podataka. Validatori ili rudari, zavisno od mehanizma konsenzusa, predlažu nove blokove i učestvuju u određivanju njihove valjanosti.
Kopiranje evidencije na veći broj čvorova smanjuje zavisnost od jednog servera, ali povećava količinu pohranjenih i prenesenih podataka. Javni blockchaini zato obično imaju manji broj transakcija u sekundi od centraliziranih baza podataka, jer više učesnika mora provjeriti i uskladiti promjene.[10]
Konsenzus
[uredi | uredi izvor]Mehanizam konsenzusa skup je pravila kojima distribuirani sistem bira redoslijed zapisa i zajedničko stanje evidencije. Njegova je svrha omogućiti mreži da nastavi raditi i kada pojedini čvorovi kasne, prestanu odgovarati ili šalju protivrječne podatke. Blockchaini koriste različite mehanizme, koji se razlikuju prema potrošnji resursa, brzini, pretpostavljenom broju nepoštenih učesnika i načinu raspodjele prava na predlaganje blokova.
Dokaz rada
[uredi | uredi izvor]Kod dokaza rada (engleski: proof of work) učesnici poznati kao rudari traže vrijednost koja, zajedno s podacima bloka, daje sažetak u granicama koje propisuje protokol. Pronalaženje rješenja zahtijeva veliki broj pokušaja, dok ga ostali čvorovi mogu brzo provjeriti. Bitcoin kao mjerodavnu prihvata granu koja predstavlja najveću ukupnu količinu uloženog računarskog rada.[8]
Ovaj postupak otežava prepisivanje historije jer bi napadač morao sustići rad poštenog dijela mreže. Sigurnost zato zavisi od raspodjele računarske snage. Učesnik ili udružena grupa koja kontrolira većinu snage može pokušati reorganizirati novije blokove, cenzurirati transakcije ili izvršiti dvostruko trošenje; takav se slučaj obično naziva napadom 51%. Ne omogućava, međutim, proizvoljno stvaranje tuđih digitalnih potpisa niti neposredno prisvajanje sredstava bez odgovarajućeg privatnog ključa.[1]
Dokaz uloga
[uredi | uredi izvor]Kod dokaza uloga (engleski: proof of stake) pravo na predlaganje ili potvrđivanje blokova veže se za količinu digitalne imovine koju učesnik založi u protokolu. Nepropisno ponašanje može biti kažnjeno oduzimanjem dijela uloga. Postoje brojne izvedbe ovog modela, uključujući sisteme s delegiranjem, odborima validatora i različitim pravilima konačnosti.
Dokaz uloga ne zahtijeva takmičenje u izvođenju velikog broja izračunavanja kao dokaz rada, zbog čega troši znatno manje električne energije. Ipak, donosi druge probleme, među kojima su koncentracija uloga, složenost protokola, upravljanje validatorima i određivanje uvjeta pod kojima se transakcija smatra konačnom.[11]
Konsenzus u mrežama s dozvolom
[uredi | uredi izvor]Privatni i konzorcijski sistemi često koriste protokole bizantijske tolerancije grešaka, kod kojih je identitet validatora unaprijed poznat. Takvi protokoli mogu brže potvrđivati transakcije i ne trebaju otvoreno rudarenje, ali zahtijevaju pravila o tome ko smije postati validator i kako se upravlja članstvom. Njihova sigurnost zato više zavisi od organizacijskih odnosa i pravne odgovornosti učesnika nego kod otvorenih mreža.
Vrste blockchaina
[uredi | uredi izvor]Prema uvjetima pristupa i načinu upravljanja razlikuju se javni, privatni i konzorcijski blockchaini.
Javni blockchain omogućava svakome da čita evidenciju, šalje transakcije i, ako ispunjava uvjete protokola, učestvuje u konsenzusu. Bitcoin i Ethereum primjeri su takvih mreža. Otvorenost olakšava nezavisnu provjeru podataka, ali otežava zaštitu privatnosti i povećava zahtjeve za skaliranjem.
Privatni blockchain vodi jedna organizacija, koja određuje ko može pristupiti mreži, slati zapise ili potvrđivati blokove. U tom slučaju sistem može pružiti zajedničku evidenciju i sljedivost promjena, ali nema isti oblik decentralizacije kao javna mreža. Kritičari zato ističu da se dio privatnih primjena može efikasnije ostvariti konvencionalnom distribuiranom bazom podataka.[2]
Konzorcijski blockchain zajednički vodi više unaprijed određenih organizacija. Primjenjuje se kada poslovni partneri ili javne ustanove žele dijeliti evidenciju, ali ne žele da njome upravlja samo jedan član niti da joj svako može pristupiti. Granice između ovih vrsta nisu uvijek oštre, a pojedini sistemi kombiniraju javno provjerljive zapise s privatnim podacima ili ograničenim pravom potvrđivanja.
Pametni ugovori i tokeni
[uredi | uredi izvor]Pametni ugovor program je čiji se kod i stanje pohranjuju ili izvršavaju u distribuiranoj mreži. Kada su ispunjeni unaprijed zadani uvjeti, mreža izvršava odgovarajuće instrukcije, naprimjer prenosi tokene, mijenja zapis ili dozvoljava pristup usluzi. Naziv ne znači da je svaki takav program pravno obavezujući ugovor; pravni učinak zavisi od sadržaja, identiteta stranaka i primjenjivog prava.[12]
Programi na javnim mrežama obično se izvršavaju deterministički, što znači da svi čvorovi za isti ulaz moraju dobiti isti rezultat. Jednom postavljeni kod često je teško izmijeniti, pa programske greške mogu imati trajne finansijske posljedice. Mehanizmi nadogradnje i administrativni ključevi olakšavaju ispravke, ali istovremeno povećavaju kontrolu manjeg broja učesnika.
Token je digitalna jedinica zabilježena u blockchainu. Može predstavljati obračunsku jedinicu mreže, pravo korištenja usluge, upravljački glas, finansijsko potraživanje ili vezu s određenom digitalnom ili fizičkom imovinom. Nezamjenjivi tokeni razlikuju se po jedinstvenom identifikatoru, ali zapis u blockchainu sam po sebi ne jamči autorsko pravo, vlasništvo nad fizičkim predmetom niti trajnu dostupnost povezane datoteke.
Primjene
[uredi | uredi izvor]Kriptovalute i finansijske usluge
[uredi | uredi izvor]Najraširenija primjena blockchaina jesu kriptovalute. U tim sistemima distribuirana evidencija bilježi raspoloživa sredstva i prijenose između adresa, dok protokol sprečava da ista jedinica bude potrošena više puta bez centralne banke ili obračunske ustanove.[8] Blockchaini se koriste i za digitalne tokene, prekogranične prijenose, poravnanje transakcija i decentralizirane finansijske aplikacije.
Finansijske primjene nose rizike povezane s promjenama tržišne vrijednosti, greškama u pametnim ugovorima, pranjem novca, krađom privatnih ključeva i nejasnim pravnim položajem digitalne imovine. Transakcija provedena na blockchainu može biti tehnički konačna i kada je nastala prijevarom ili greškom, pa povrat sredstava često zavisi od saradnje drugih korisnika, posrednika ili upravljačkih tijela.
Lanci opskrbe
[uredi | uredi izvor]U lancima opskrbe blockchain se koristi za bilježenje kretanja robe, potvrda o porijeklu, rezultata kontrole kvaliteta i promjena vlasništva. Zajednička evidencija može smanjiti neusaglašenost između baza podataka različitih preduzeća i olakšati praćenje proizvoda od proizvođača do kupca.[13]
Pouzdanost takvog sistema i dalje zavisi od načina na koji se fizički predmet povezuje s digitalnim zapisom. Pogrešan podatak senzora, zamijenjena oznaka ili neistinit unos ovlaštenog učesnika može ostati uredno zabilježen, zbog čega blockchain ne uklanja potrebu za inspekcijom, standardima i odgovornošću učesnika.
Zdravstvo
[uredi | uredi izvor]Predložene zdravstvene primjene obuhvataju upravljanje dozvolama za pristup medicinskim podacima, praćenje lijekova, vođenje saglasnosti pacijenata i evidentiranje kliničkih istraživanja.[14] Zbog osjetljivosti medicinskih podataka puni sadržaj dokumentacije obično se ne pohranjuje u javni lanac; umjesto toga bilježe se sažeci, dozvole ili pokazivači na podatke čuvane izvan blockchaina.
Teškoća nastaje kada je potrebno ispraviti netačan podatak, ograničiti pristup ili provesti pravo na brisanje. Takvi zahtjevi mogu biti u sukobu s arhitekturom u kojoj veći broj čvorova trajno čuva kopije ranijih zapisa.
Javne evidencije i nekretnine
[uredi | uredi izvor]Blockchain se razmatra za zemljišne knjige, registre dozvola, javne nabavke i druge evidencije čiji integritet treba biti provjerljiv. Moguće koristi uključuju jasniju historiju promjena, vremensko označavanje dokumenata i jednostavniju razmjenu podataka među ustanovama.[15]
Sama tehnologija ne određuje ko je zakoniti vlasnik, ko smije ispraviti pogrešan upis niti kako se rješava spor. Za pouzdanu javnu evidenciju potrebni su zakonski okvir, potvrđen identitet učesnika, postupci žalbe i institucija koja povezuje digitalni zapis s pravnim stanjem.
Osiguranje
[uredi | uredi izvor]U osiguranju se pametni ugovori mogu koristiti za automatsku obradu zahtjeva kada pouzdan vanjski izvor potvrdi nastanak osiguranog događaja. Predložene primjene obuhvataju i provjeru polica, razmjenu podataka između osiguravača, procjenu rizika i sprečavanje višestruke naplate iste štete.[16] Automatizacija zavisi od kvaliteta podataka koje dostavljaju senzori, baze ili nadležna tijela, a složeniji sporovi i dalje zahtijevaju ljudsku procjenu.
Prednosti i ograničenja
[uredi | uredi izvor]Blockchain može omogućiti da organizacije koje nemaju zajedničkog upravitelja održavaju usaglašenu evidenciju i nezavisno provjeravaju historiju zapisa. Kriptografsko povezivanje olakšava otkrivanje naknadnih izmjena, a distribuiranje kopija povećava otpornost na kvar jednog servera. Javni sistemi mogu omogućiti otvoren pristup i provjeru bez prethodnog odobrenja administratora.[1]
Te osobine imaju cijenu. Višestruko izvršavanje i pohranjivanje istih transakcija troši više resursa od centralizirane obrade. Ograničena veličina blokova, vrijeme potrebno za konsenzus i potreba da velik broj čvorova provjeri zapise smanjuju propusnost. Povećanje broja transakcija često zahtijeva kompromise između decentralizacije, sigurnosti i brzine, što se naziva trilemom skalabilnosti.
Blockchain ne uklanja sve posrednike, nego dio njihovih funkcija prenosi na programere protokola, validatore, pružaoce novčanika, mjenjačnice, orakule i upravljačka tijela. U privatnim sistemima administrator može zadržati znatnu kontrolu nad članstvom i pravilima, dok u javnim mrežama utjecaj mogu koncentrirati veliki validatori, rudarski skupovi, programeri ili vlasnici većih količina tokena.[10]
Sigurnost
[uredi | uredi izvor]Sigurnost blockchaina obuhvata kriptografske algoritme, mrežni protokol, programski kod, upravljanje ključevima i ponašanje učesnika. Čvrstoća kriptografskog povezivanja ne sprečava krađu privatnog ključa, zlonamjerni kod pametnog ugovora, prevaru korisnika ili kompromitiranje aplikacije koja pristupa mreži.
Pored napada 51%, prijetnje uključuju uskraćivanje usluge, manipulaciju rutiranjem mrežnog saobraćaja, reorganizaciju blokova, iskorištavanje grešaka u klijentskom softveru i napade na mostove između različitih blockchaina. Pametni ugovori mogu sadržavati greške kao što su ponovni ulazak u funkciju, nepravilna provjera ovlaštenja, aritmetičke greške i zavisnost od podataka kojima se može manipulirati.[17]
Gubitak privatnog ključa može trajno onemogućiti raspolaganje sredstvima. Korisnici zato ključeve čuvaju u programskim ili hardverskim novčanicima, koriste sigurnosne kopije i sisteme s više potpisa. Takve mjere smanjuju pojedine rizike, ali mogu povećati složenost i zavisnost od proizvođača uređaja ili skrbničke službe.
Privatnost i zaštita podataka
[uredi | uredi izvor]Javni blockchaini omogućavaju svakome da pregleda historiju transakcija. Adrese su najčešće pseudonimne, a ne anonimne: ne moraju sadržavati stvarno ime, ali se analizom obrazaca i povezivanjem s podacima mjenjačnica, trgovaca ili mrežnog saobraćaja mogu dovesti u vezu s određenom osobom.
Trajno umnožavanje zapisa stvara teškoće pri primjeni propisa o zaštiti ličnih podataka. Nejasno je ko je u potpuno otvorenoj mreži odgovoran za obradu podataka, a zahtjev za ispravku ili brisanje može biti teško provesti na svim čvorovima. Zbog toga se lični podaci uglavnom trebaju čuvati izvan lanca, dok se u blockchain unose samo kriptografski sažeci ili dokaz o postojanju dokumenta. Ni sažetak nije uvijek bezličan podatak ako se može povezati s poznatim izvornikom.[18]
Sistemi usmjereni na privatnost koriste miješanje transakcija, skrivene adrese i dokaze bez otkrivanja znanja, kojima se može dokazati valjanost tvrdnje bez objavljivanja svih ulaznih podataka. Njihova primjena otežava javnu analizu, ali povećava tehničku složenost i može izazvati regulatorna pitanja.
Potrošnja energije i utjecaj na okoliš
[uredi | uredi izvor]Ekološki utjecaj najviše zavisi od mehanizma konsenzusa. Mreže s dokazom rada troše električnu energiju dok rudari obavljaju izračunavanja u takmičenju za novi blok. Potrošnja ne raste neposredno sa svakom pojedinačnom transakcijom, nego zavisi od vrijednosti nagrada, cijene električne energije, efikasnosti opreme i ukupne računarske snage mreže.[19]
Procjena emisija dodatno zavisi od izvora električne energije i mjesta na kojem se rudarenje obavlja. Kritike su usmjerene i na elektronski otpad nastao čestom zamjenom specijalizirane opreme. Sistemi s dokazom uloga i mreže s poznatim validatorima troše znatno manje energije, ali njihova sigurnost počiva na drukčijim ekonomskim i organizacijskim pretpostavkama.
Upravljanje i promjene protokola
[uredi | uredi izvor]Iako blockchain može raditi bez centralnog administratora evidencije, njegov softver i pravila nisu bez upravljanja. Izmjene predlažu programeri, fondacije, kompanije, validatori i korisnici, a prihvataju se nadogradnjom klijentskog softvera ili glasanjem propisanim protokolom. Neslaganje može dovesti do račvanja pri kojem nastaju dvije mreže sa zajedničkom historijom do trenutka podjele.
Kod mekog račvanja nova pravila ostaju kompatibilna s dijelom starijih klijenata, dok tvrdo račvanje uvodi promjenu koju stariji klijenti ne prihvataju. Tehnička pravila sama ne određuju koja će grana imati veći društveni ili ekonomski legitimitet; na ishod utječu podrška korisnika, mjenjačnica, programera, validatora i pružalaca infrastrukture.
Upravljanje putem tokena omogućava vlasnicima da glasaju o promjenama ili raspodjeli sredstava. Takvi sistemi mogu automatizirati postupak odlučivanja, ali veliki vlasnici tokena često imaju nesrazmjeran utjecaj. Mala izlaznost i mogućnost delegiranja glasova dodatno mogu koncentrirati vlast.
Pravni i društveni aspekti
[uredi | uredi izvor]Pravni položaj blockchain transakcija zavisi od vrste zapisa i nadležnosti. Digitalni potpis ili prijenos tokena može dokazivati tehničko odobrenje radnje, ali ne rješava pitanja poslovne sposobnosti, prinude, prevare, pogrešnog unosa ili vlasništva nad imovinom izvan mreže. Pametni ugovor može izvršiti kod i kada bi rezultat prema mjerodavnom pravu bio osporiv.[12]
Decentralizirane mreže otežavaju određivanje odgovornog subjekta i teritorijalne nadležnosti. Čvorovi, korisnici i programeri mogu se nalaziti u različitim državama, dok programski kod ostaje dostupan i nakon zabrane pojedine usluge. Regulatorni pristupi zato obično obuhvataju posrednike koji povezuju blockchain s tradicionalnim finansijskim sistemom, kao što su mjenjačnice, skrbničke službe i izdavaoci tokena.
Društveni učinak zavisi i od dostupnosti tehnologije. Za samostalno korištenje javnog blockchaina potrebni su uređaj, internetska veza i sposobnost sigurnog upravljanja ključevima. Greške se često ne mogu poništiti, pa formalno uklanjanje posrednika može prenijeti veći dio odgovornosti i rizika na korisnika.
Procjena prikladnosti
[uredi | uredi izvor]Blockchain je najprikladniji kada više učesnika treba zajedničku evidenciju, nemaju potpuno povjerenje jedni u druge, žele nezavisno provjeravati zapise i ne mogu ili ne žele imenovati jednog upravitelja baze. Ako postoji pouzdana centralna ustanova, ako podaci moraju biti često brisani ili mijenjani, ili ako su brzina i povjerljivost važnije od javne provjerljivosti, konvencionalna baza podataka može biti jednostavnije i efikasnije rješenje.[1]
Izbor blockchaina stoga nije samo tehničko pitanje. Potrebno je odrediti ko unosi podatke, ko ih provjerava, kako se ispravljaju greške, ko snosi troškove, kako se štiti privatnost i šta se događa u slučaju spora. Bez odgovarajućih institucionalnih i pravnih postupaka kriptografski zaštićena evidencija može trajno sačuvati netačne ili nezakonito pribavljene podatke.
Također pogledajte
[uredi | uredi izvor]Reference
[uredi | uredi izvor]- 1 2 3 4 5 6 7 8 9 Yaga, Dylan; Mell, Peter; Roby, Nik; Scarfone, Karen (oktobar 2018). Blockchain Technology Overview (Report). NISTIR 8202. National Institute of Standards and Technology. doi:10.6028/NIST.IR.8202. Pristupljeno 31. 7. 2026.
- 1 2 3 Casino, Fran; Dasaklis, Thomas K.; Patsakis, Constantinos (mart 2019). "A systematic literature review of blockchain-based applications: Current status, classification and open issues". Telematics and Informatics. 36: 55–81. doi:10.1016/j.tele.2018.11.006.
- ↑ Čatić, Igor (2021). "Kružno gospodarstvo i ulančani blokovi". Polimeri. 42 (3–4). Pristupljeno 31. 7. 2026.
- ↑ Bačević, Jelena (2023). "Potencijal primene Blockchain tehnologije". Trendovi u poslovanju. 11 (1): 77–87. doi:10.5937/trendpos2301077B. Pristupljeno 31. 7. 2026.
- ↑ Chaum, David (1982). Computer Systems Established, Maintained, and Trusted by Mutually Suspicious Groups (PDF) (Doktorska disertacija). University of California, Berkeley. Pristupljeno 31. 7. 2026.
- ↑ Haber, Stuart; Stornetta, W. Scott (1991). "How to Time-Stamp a Digital Document". Journal of Cryptology. 3 (2): 99–111. doi:10.1007/BF00196791.
- ↑ Bayer, Dave; Haber, Stuart; Stornetta, W. Scott (1993). "Improving the Efficiency and Reliability of Digital Time-Stamping". Sequences II: Methods in Communication, Security, and Computer Science. Springer. str. 329–334. doi:10.1007/978-1-4613-9323-8_24.
- 1 2 3 Satoshi Nakamoto (2008). "Bitcoin: A Peer-to-Peer Electronic Cash System" (PDF). Pristupljeno 31. 7. 2026.
- ↑ Buterin, Vitalik (2014). "A Next-Generation Smart Contract and Decentralized Application Platform" (PDF). Pristupljeno 31. 7. 2026.
- 1 2 Zheng, Zibin; Xie, Shaoan; Dai, Hong-Ning; Chen, Xiangping; Wang, Huaimin (2018). "Blockchain challenges and opportunities: A survey". International Journal of Web and Grid Services. 14 (4): 352–375. doi:10.1504/IJWGS.2018.095647.
- ↑ Saleh, Fahad (2021). "Blockchain without Waste: Proof-of-Stake". The Review of Financial Studies. 34 (3): 1156–1190. doi:10.1093/rfs/hhaa075.
- 1 2 Cvetković, Predrag (2020). "Blokčejn kao pravni fenomen – uvodna razmatranja". Zbornik radova Pravnog fakulteta u Nišu. 59 (87): 127–144. doi:10.5937/zrpfn0-24710. Pristupljeno 31. 7. 2026.
- ↑ Lamešić, Danijela (2019). "Blockchain tehnologija u poljoprivredi". Agroeconomia Croatica. 9 (1): 115–121. Pristupljeno 31. 7. 2026.
- ↑ Radanović, Ivana; Likić, Robert (2019). "Mogućnosti upotrebe blockchain tehnologije u medicini". Bilten Hrvatskog društva za medicinsku informatiku. 25 (1): 14–21. Pristupljeno 31. 7. 2026.
- ↑ Dešić, Josip; Demark, Antonia (2023). "Prijenos prava na nekretninama putem ugovora sklopljenih u elektroničkom obliku s posebnim osvrtom na tehnologiju blockchain i na pametne ugovore". Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu. 60 (4): 717–738. doi:10.31141/zrpfs.2023.60.150.717. Pristupljeno 31. 7. 2026.
- ↑ Budimir, Nemanja (2020). "Blockchain tehnologija u osiguranju". Zbornik radova Veleučilišta u Šibeniku (1–2): 169–181. Pristupljeno 31. 7. 2026.
- ↑ Atzei, Nicola; Bartoletti, Massimo; Cimoli, Tiziana (2017). "A Survey of Attacks on Ethereum Smart Contracts". Principles of Security and Trust. Lecture Notes in Computer Science. 10204: 164–186. doi:10.1007/978-3-662-54455-6_8.
- ↑ Finck, Michèle (2019). "Blockchain and the General Data Protection Regulation: Can Distributed Ledgers Be Squared with European Data Protection Law?". European Parliamentary Research Service. doi:10.2861/535. Pristupljeno 31. 7. 2026.
- ↑ Stoll, Christian; Klaaßen, Lena; Gallersdörfer, Ulrich (2019). "The Carbon Footprint of Bitcoin". Joule. 3 (7): 1647–1661. doi:10.1016/j.joule.2019.05.012.
Dodatna literatura
[uredi | uredi izvor]- Antonopoulos, Andreas M. (2017). Mastering Bitcoin: Programming the Open Blockchain (2 izd.). O'Reilly Media. ISBN 978-1-4919-5438-6.
- Narayanan, Arvind; Bonneau, Joseph; Felten, Edward; Miller, Andrew; Goldfeder, Steven (2016). Bitcoin and Cryptocurrency Technologies. Princeton University Press. ISBN 978-0-691-17169-2.
- Werbach, Kevin (2018). The Blockchain and the New Architecture of Trust. MIT Press. ISBN 978-0-262-03893-5.
- Ćirić, Zoran; Ćirić, Ivana (2020). "Implementacija blokčejn tehnologija u pametnom gradu". Trendovi u poslovanju. 8 (1): 50–59. doi:10.5937/trendpos2001050Q.
- Milković, Marin; Krolo, Krešimir (2020). "Primjena blockchain tehnologije u medijskoj ekologiji". In Medias Res. 9 (17): 2711–2727.
